Ničija briga

Stopa nezaposlenosti premašila je 20 posto. Prvi put od travnja 2003. godine. A najniža nas je stopa nezaposlenosti u posljednjih deset godina zadesila u kolovozu 2008. godine.

Tada je iznosila 12,3 posto. Baš onda kada je pohlepom pokošen pao svemoćni Lehman Brothers. I zarazio svijet (za cjepivom se još uvijek traga).
Statistika i mediji, nažalost, ponajmanje se bave neusporedivo relevantnijim podatkom – stopom zaposlenosti. A ona je katastrofalna. Udjel zaposlenih u radno sposobnom stanovništvu iznosi 40 posto! Da, dobro ste pročitali. Ne radi svaka druga sposobna, manje-više normalna osoba. Onoliko normalna koliko u ovakvoj zemlji uspijeva biti.
A najgore tek dolazi. Barem nam tako crno na bijelo pokazaše financ-ministar Linić i njegovi pobočnici. Jer od 71.874 poduzeća u blokadi koja nisu platila 41,7 milijardi kuna obveza, a u kojima (ne)radi 68.961 osoba od krvi i mesa više od godinu dana blokirane račune ima 54.327 tvrtki u kojima opet (ne)radi 34.659 Hrvata. Ti ljudi službeno rade. Službeno nisu u evidencijama Zavoda za zapošljavanje. Službeno nisu ničija briga. Ali kada se statistika s papira i ona iz stvarnog života sudare nečija će morati biti. Slika neće biti ništa blistavija ni kada se brojke podebljaju s 30 postotnom sivom ekonomijom.
Imamo, dakle, fikus tvrtke i fikus zaposlene s figom u džepu umjesto naloga za plaćanje. Na to nalijepite grozomorne trendove. Građani, sram ih bilo, ne troše. Neće kredite. Ne kupuju ni aute ni stanove. Sve rjeđe voze i ono što još otplaćuju. Poduzeća, mamicu im, nikako da se sjete značenja glagola 'investirati'. Bankari se znoje zbog 34 milijarde kuna vjerojatno nikada naplativih kredita. Država ne zna na koji bi stranu prije – stiskati proračun, deficit, subvencije, brodogradnju, željezare, Dalmatinke, Diokije, zaduženost, rejting, privatizaciju, Siriju, Iran, mirovine, zdravstveni sustav, poticaje...
I kako god vrtjeli brojke, kako god ih obojali, prikazali, uspoređivali, zbrajali, oduzimali, i svijest i podsvijest znaju da živimo vrijeme psihotične depresije. Onakvo zbog kakvog carstva trunu iznutra.

Ali nije sve tako crno. Sve dok se može raditi na crno. Kao kod susjeda, kao što sugerira jedan crnogorski vic:
Prosvjeduje pet tisuća ljudi u Podgorici zbog nezaposlenosti. Naiđe gospodin u crnom mercedesu, zaustavi se i pita jednog od prisutnih:
- Je li, a što to radite?
Ovaj mu odgovori da se bune zato što nema posla.
Gospodin izvadi vizit-kartu iz džepa i kaže:
- Evo, možeš odmah sutra početi raditi u mojoj firmi.
A ovaj će njemu:
- Pa đe nađe baš mene od ovih pet tisuća ljudi?