Ovo nije još jedan tekst o ekonomiji. A, bogami, ni o Liniću. Više me zanima ljudska pamet, zdravi razum, sposobnost razmišljanja vlastitom glavom i još neke stvari koje smo zagubili negdje putem evolucije. Pa….nemojte gubiti vrijeme.
Nekoliko me stvari ponukalo da se izravno zapitam je li količina ‘znanstvene‘ indoktrinacije toliko uzela maha da nam glave na ramenima više ničemu ne služe? Ako mislite da se svijet (osim nas, naravno) izvukao iz recesije i kroči prema novoj svijetloj budućnosti prepunoj blistavog rasta, prevalili ste se. Svijet u krizi ništa nije naučio. Banke koje su uzrokovale globalnu recesijsku pošast za trećinu su veće i jače nego prije krize. A količina derivata s kojima su igrale diljem kugle dvostruko je veća. Pa sada iznosi neizgovorljivih milijardu i pol milijardi dolara i 80-ak je puta veće od ukupne svjetske trgovine (nečim opipljivijim od tih derivatnih papira). Možda vi iz toga iščitavate stabilnost, učenje, razvoj… Ja ne.
U međuvremenu, fizičari se hvataju za glavu, pokušavajući nas (bezuspješno) natjerati da uključimo zdravi razum i zapitamo se koliko kolidiraju ove dvije stvari: 1.beskonačan rast i 2. ograničeni planet? Zanimljivo, kada govorim o takvim stvarima, još više kada pišem o kapitalizmu koji je globalno ubio ljudskost – dakle ono što čovjek najprije jest – podosta čitatelja poželi me svrstati u ljubitelje Sjeverne Koreje (Juga je valjda bila preblaga za moj ukus). Odrasla sam i školovala se u bivšem sustavu. Naravno, učila sam i čitala Marxa. I Friedmana. I Keynesa. I štošta drugo. Čak i u ono mračno doba. Upravo zato nisam sljedbenik ni jednog ni drugog sustava. Zapravo nikakvog sustava. Zato što i Marxovo učenje čovjeka svodi na radnika. Sredstvo proizvodnje. Varijablu u ekonomskom procesu. Da, nešto humaniju. Kojoj treba 3x8 sati od svega pomalo. Ali ne zato što je to ljudskoj jedinki prirodno dano kao izbor nego zato da kao odmornija jedinka bude korisnija u ekonomskom procesu. Državi, zajednici ili privatnome gazdi, svejedno. Kada sami sebe svodimo na jednu, jedinu ulogu, onu u ekonomskom procesu, uz bok zgradi, strojevima, sirovinama, bilanci, tada živimo – manipulaciju. U kapitalizmu, socijalizmu ili komunizmu, svejedno. Princip je isti.Što nas vodi do filozofije. Jedan je čitatelj, komentirajući moj posljednji blog, primijetio kako analitička filozofija, koja je iz anglosaksonskog svijeta preplavila i kontinentalne katedre, tvrdi da ‘emocije nemaju nikakvu ulogu u spoznaji, da nemaju ni objektivnu, pa čak ni intersubjektivnu valjanost u spoznaji.‘Vlastita sam uvjerenja prestala temeljiti na znanosti. Bilo koje vrste. Tek tada sam bila sposobna shvatiti (i prihvatiti) da smo stvari postavili naglavce. Ono što ne postoji jest – objektivno! Svako (znanstveno) slovo koje je itko ikada napisao, svaka riječ koju je itko ikada izgovorio, svaki crtež, skulptura, remek djelo, zlodjelo, you name it, rezultat je životne sredine/uvjerenja,/stavova/obrazaca ponašanja/uvjetovanih razmišljanja (stečenih u ranome djetinjstvu i oblikovanih po putu) svakoga pojedinca. Ljude koje ste okupili u svojem životu, poslodavci za koje radite, ekonomska uvjerenja koja zagovarate rezultat su vaših osobnih, podsvjesnih uvjerenja. Naši stavovi o životu, sebi, drugima, sustavu, knjigama, znanosti, filmovima, religiji, ratovima, svemiru…posljedica su naših duboko subjektivnih procesa, trauma, emocija, povreda, uvjerenja, uvjetovanih ponašanja. Koje možemo nazivati svakojako, ali objektivno sigurno ne. Kada moji fejs prijatelji kao dokaz svojih suprotstavljenih ekonomskih teza počnu izvlačiti prikladne ekonomske analize, to najmanje ima veze s objektivnim. Ali ga takvim vole etiketirati. Nasilno objektiviziranje vodi u poslušne kalupe i kutije u koje nas je sustav pospremio. Pogledajte kaos reakcija na Pikettyevo istraživanje. Svatko ga je iščitavao u skladu sa svojim (subjektivnim!) uvjerenjima. Libertarijanci i svi ostali koji zubima i noktima spašavaju kapitalizam kakvog poznajemo već su navalili s argumentima kako je Piketty čisti novak u korištenju statističkih podataka (o, da, i to je ‘znanost‘). A kopao ih je i radio s njima deset godina! Oni koji stoje na njegovoj liniji zubima i noktima brane činjenicu da se svijet opasno raslojio i klizi u kroničnu neravnotežu….koja vodi vječnim krizama. Koja je analiza ‘objektivnija‘? Tko će o tome donijeti ‘objektivnu‘ presudu? Tko je u ‘pravu‘? Kada bih vam rekla da se osvrnete oko sebe, pogledate planetu i donesete zaključak o njoj, što biste vidjeli? Veselu, plavo-zelenu loptu (OK, znamo da nije lopta) na kojoj plešu sretni ljudi? Umornu, iscrpljenu planetu koja juri svome kraju? Možete izvući milijun podataka kako biste dokazali jednu od te dvije teze (i dokazat ćete obje!), ali ništa od toga neće biti objektivno. Objektivno s tim ima veze koliko i ja s intergalaktičkim putovanjem. Ne tražite istinu u ekonomiji. Ne tražite je u bilo kojoj drugoj znanosti. Kako vam itko drugi osim vas samih, pa bio on i titulama preplavljen znanstvenik, može reći što je za vas dobro? Znanstvenici, sorry, ništa osobno.