Obrazac gladi

Ne znam trebamo li se nemoćno smijati ili plakati, tupo podnositi ili izaći na ulice. Ionako ništa ne djeluje niti bi se išta promijenilo. Nema tko mijenjati. Nije da ne vidim neko znanje na domaćoj sceni.

Problem je što ga ne vidim globalno. Svijet je zapeo u procijepu između dvije jednako nemoćne opcije. Duhovi Keynesa i Friedmana jednakom brzinom i snagom kopaju rupu pod ostatkom bolećive svjetske ekonomije. Nema ideja, nema znanja, kreativnost je umrla. A i teško će se naći među jedan posto onih koji smatraju da je svijet samo njihov poligon za zaradu.
Hrvatska, međutim, nema ni taj ne-izbor trošenja/štednje. Mi živimo svijet u kojem se financ-ministar pere pred javnošću i tvrdi kako ima još osam mjeseci da demantira guvernera – jer nećemo pasti još jedan posto nego rasti 0,8 posto. 0,8 posto! Osim psihološkog trika ta brojka ne sadržava ništa drugo. Baš ništa.
Bockati se takvom matematikom nije čak ni u rangu klinaca koji u pješčaniku odmjeravaju snage pažljivim oblikovanjem svijeta od pijeska. Od svega što je vladajućima (i nama) poručio guverner samo je jedna teza pokazala koliko su stvari mučne.
Nije problem u novcu. HNB je od počeka krize na razne načine i u raznim oblicima oslobodio 45 milijardi kuna (a to je, priznat ćete, za ekonomiju veličine Hrvatske prilično velika stvar!). Problem je u tome što ga nema tko ni zašto trošiti! To je činjenica od koje se ledi krv u žilama.
Nikome ne treba novac da bi u nešto uložio, da bi nešto proizveo ili izvezao. Nitko nema ideju što bi napravio s tim novcem. Osim pokrpao trenutne rupe, dobavljače, poreze, plaće, kredite. To potvrđuje tezu jednog ekonomista koji tvrdi da uopće nije stvar u kamatama. Čak i da su manje od dva posto ništa nam to ne bi značilo. Jednostavno, sve je stalo. Čeka. Guši se u pesimizmu. Sve i da odmah otpustimo polovicu javnog sektora ne bi bilo pomaka.
U međuvremenu se nezaposleni pretvaraju u vojsku, zaposlenost postaje pojam poznat tek iz sjećanja, a oni koji (još) imaju posao klonirali su se u najmanje tri 'ja' i rade za troje.
Kriza nikada nije samo ekonomski problem. Ona to ponajmanje jest. Tragove (i rane) koje ostavlja na ljudima teško će iscijeliti buduće blagostanje. Kada god i ako nam uopće ikada stigne.
O kakvim ranama govorim možda ponajbolje dokazuje zapis mog prijatelja. 'Prolazeći jutros Ilicom pokraj jedne prodavaonice peciva ugledao sam oca i dijete koji nisu stajali ni u unutarnjem prostoru dućana koji ima otvorene stijenke niti na ulici, već nekako između, dovoljno blizu dućanu da ne smetaju prolaznicima. Oboje su jeli pecivo nalik na manji frizbi pečen u ulju. Bili su zagledani u daljinu i držali se za ruke, odjeveni naoko normalno i pristojno, tek na drugi pogled u iznošenu odjeću. Otac je imao četrdesetak godina, curica prije pet nego šest. Jeli su brzim zalogajima i stekao bi se dojam da žure nekamo da nisu mirno stajali. Stajali su potpuno mirno držeći se za ruke, a kako sam otac šestogodišnjaka znam kako je teško disciplinati ga u takvoj formi. Taj otac i dijete bili su u formi koja im je poznata i koja se ponavlja u obrascu. Oni su jednostavno gladni, a pogled u daljinu ih brani od kakvog slučajnog pogleda koji bi taj status demistificirao. Jer oni su u obrascu gladi’!