Budu li nas vladajući sve do izbora zatrpavali srećom zbog okončanja pregovora, i na tome gradili izborne bodove, predlažem kolektivnu selidbu. Bilo kamo. Stvari su, naime, kudikamo ozbiljnije od svladavanja šestogodišnje pregovaračke muke. U EU ulazimo u vrijeme ozbiljnog potresa samih njezinih temelja. Paralele s Grčkom doista nije teško povući, a nikako se ne bi smjela zanemariti ni činjenica da se prosvjedima diljem zemalja (logično i ružno prozvanih) PIGS-a zapravo traži promjena čitavih društvenih temelja, ne samo njegovog ekonomskog dijela.
Ekonomska se paralela zapravo može povući s većinom tih zemalja (osim Irske). Sve su one ekonomsku snagu gradile na turizmu, zaduživanju i rastrošnoj državi. Mediteranski mentalitet sigurno najviše možemo prepoznati u grčkom primjeru – korupcija je prožela kompletni sustav, od vrha do dna; glasovi se kupuju darivanjem privilegija; porez plaćaju oni koji baš moraju, jer ne poznaju nijednog poreznika kojeg bi potplatili; nezaposlenost eksponencijalno raste; plaće presušuju; javni sektor buja, privatni stenje; cijeli se sustav urušio poput kule od karata. Naš samo što nije.
Razlika je, i to malena, možda tek u tome što je Hrvatska u krizi, da ne sežemo dublje u prošlost, od ranih osamdesetih prošlog stoljeća. Sadašnja strukturna kriza samo je popucani šav koji je jasno pokazao koliko je nekvalitetnim koncem vezeno hrvatsko ekonomsko tkivo. Naravno, možemo se kititi nekim makroekonomskim performansama boljim od onih u zemljama PIGS-a. No to nikako ne može skriti činjenicu da nam je i tkivo potpuno nekrozno. Kako s takvim tkivom možemo pratiti najave mogućih promjena ekonomskih modela?
Nitko ne tvrdi da će val prosvjeda, pa i sve češće uključivanje sociologa i filozofa u raspravu o smislu današnjeg ekonomskog poretka koji počiva na pohlepi naftaša, financijaša i raznih multinacionalki, doista donijeti promjenu. Vjerojatnije je to samo oluja prije nekog novog kapitalistički ojačanog sunca. No već sama činjenica da nas takve rasprave zaobilaze u širokom luku, da se koprcamo u mukama svagdanjim, da nemamo ni toliko da pogledamo dalje od vlastita tanjura, pokazuje da smo digli ruke. I to ja zovem istinskom krizom. Krizom razumijevanja, krizom htijenja.
Dok vrijeme prolazi u nerazumijevanju i ne-htijenju neželjene su promjene same produbile vlastiti put. Radimo sve više za sve tanje plaće (privatni sektor tako funkcionira od početka krize), međusobna neplaćanja gotovo su eutanazirala poduzetnički život, radna se mjesta nepovratno gase, kupuje se sve manje, domaća se potražnja topi, inozemnu ne znamo potaknuti, konkurentnost je već poduže tek knjižni pojam. Na vrhu tog jada stoji teški, skupi, niškoristi državni aparat. Istina, sve je to već nebrojeno puta rečeno, sve to svi znaju, iako repetitio est mater studiorum, svi smo umorni od ponavljanja, i opet svi šutke dopuštamo da se o tako teškim stvarima u osvit izbora ne priča.
Inzistiranje na plesu radosti zbog zatvaranja mukotrpne pregovaračke priče u takvim se okolnostima čini poput opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Temeljne su mu značajke ponavljajuće opsesivne misli i/ili kompulzivne (prisilne) radnje te intenzivan osjećaj anksioznosti. Sve što vladajući (ne) čine meni izgleda navlas tako. To je, dakle, a valjda i vladajući toliko znaju, bolest koja zahtijeva ozbiljno liječenje. S druge strane, možda doista trebamo dotaknuti dno da bismo shvatili gdje smo, što smo izgubili i gdje bismo trebali biti. Ali gdje je, dovraga, više to dno?