Na početku odmah upozorenje: ako vam je globalizacija oduzela strpljivost čitanja podužih tekstova (bilo bi čudno da nije), odustanite odmah i bacite se na kraće, veselije forme :)
Početkom ljeta sukobila sam se s dragom prijateljicom zbog ‘definicije‘ kreativnog.
Povod: školska natjecanja. Njezin je sin bistrić koji prolazi s 5.0 i pohađa isključivo natjecanja koja se boduju u gimnaziiji (matematika, fizika, priroda, hrvatski…); moja je kći solidna četvorka koja je kategorički odbijala štrebati ono čemu nije vidjela svrhu i natjecala se u onome što gimnazije ni najmanje ne zanima (tehnički, raketno modelarstvo, padobrani). Zbog toga je jedva upala u gimnaziju (istini za volju, upala je samo zato što je daroviti sportaš. Kao četvorki društvo joj je pokazalo put samo prema frizeraju i sličnim zanimanjima). Pokušala sam objasniti da ono što mi podrazumijevamo pod kreativnošću to nije ni u korijenu. Natjecanja su zadana forma, gotov oblik mišljenja čiji je jedini cilj pametnoj djeci rangiranjem pokazati da su ‘bolja‘. Istinska kreativnost ne stiže iz uma, ona stiže ravno iz srca, i ne može se kategorizirati ocjenama, medaljama, uspoređivanjem, natjecanjem, svrstavanjem, konkurentnošću. Ljepotu kreacije ne možete izmjeriti niti izraziti brojkom. A današnji školsko/korporacijski sustav traži upravo to.
Cijeli se život intuitivno opirem tome da me uspoređuju, ocjenjuju, trpaju u kućice, normiraju, definiraju svojim mišljenjem (intuicija je ono kada vam želudac nepogrešivo kaže da nešto radite protiv sebe, ali vi uporno radite onako kako vam je društvo reklo da morate. Ne trebam podcrtati da vječito pristajanje na borbu protiv vlastite osobnosti i na korporacijske kompromise stvara bolest). I onda sam nabasala na odgovor: John Taylor Gatto, Oružja za masovno poučavanje. Knjiga nije nova, ali joj se sa zaoštravanjem stvari prema zaposlenicima sve češće vraćam.
Jeste li primijetili kako je krivnja za globalnu recesiju polako skrenula isključivo prema radnicima? Nema više banaka, korporacija, profita, pohlepe. Radnici su lijeni, nekonkurentni, ne daju dovoljno sebe za korporaciju, ne znaju svoj posao, treba im srezati plaće, otpustiti, uvesti normiranje, uvjeriti ih da ništa ne valjaju. Tjeraju vas da se do smrti dokazujete, konkurirate, budete vječito bolji. Tjeraju vas da kolegu do vašeg desnog i lijevog ramena promatrate kao vuka. Gdje su korijeni toga? U školi!
Neću ovdje iznositi brojke kojima je pokazao koliko je školovanje ubilo obrazovanje (da, to su dva pojma potpuno različitih značenja), iznijet ću samo zaključak o tome kako je pruski model školovanja, općeprihvaćen diljem svijeta (cilj mu je otuđenje od samoga sebe, od obitelji, od svijeta kreacije i ideja) uništio slobodan poduzetnički duh i stvorio korporacijskog monstruma. Nemoguće je u ovako kratkoj formi prikazati srž knjige, ali nekoliko će odlomaka biti dovoljno da pokaže što je taj (američki!) srednjoškolski profesor zaključio nakon 30 godina poučavanja.
‘Od prvog mjeseca moje nastavničke karijere od 30 godina shvatio sam da su se intelektualna snaga, kreativno uočavanje i dobar karakter u razredu smanjivali i da sam zaista i bio zaposlen upravo u tu svrhu. Bio sam službenik u golemoj kaznionici; pravila i postupci bili su čuvari.‘‘Ako škola treba služiti kapitalu, onda ona mora biti proizvodna traka na kojoj se djeca, kao materijal, uobličavaju i izrađuju kao čavli. Da bi kapital bio učinkovitiji, potrebno je da ga akumulacija kapitala koncentrira u manjem broju ruku, a ne da ga raspodijeli naširoko u populaciji. Strmi pad općeg blagostanja tijekom 90 godina intenzivnog prisilnog školovanja odvukao je oboje roditelja na posao, smještajući djecu u upravljačke sustave vrtića i produljenog školovanja. Unatoč stoljetnom proglašavanju da je školovanje lijek za nejednako raspoređeno bogatstvo, dogodilo se upravo suprotno. Bogatstvo je bilo 250 puta više koncentrirano na kraju nego na početku stoljeća.‘
‘Zamislite školu kao laboratorij za priučavanje na uvjete, kako dresira po naravi jedinstvene, posebne pojedince da reagiraju kao masa, da prihvate stalnu dosadu, zavist i ograničene sposobnosti kao jedine prirodne za ljudsko postojanje. Službeno gospodarstvo kakvo smo konstruirali zahtijeva ponovnu opskrbu ljudima koji su ujednačeni, bez duha, pasivni, tjeskobni, bez prijatelja, bez obitelji, koji se beskonačno mogu odbacivati i zamjenjivati (op.a. koliko ste puta čuli ‘motivaciju‘: ako nećeš ti, ima na burzi tko će?) i koji će raditi s maksimalnom učinkovitošću dok ne dođe vrijeme da i oni budu odbačeni; ljudima koji smatraju da je razlika između Coca Cole i Pepsi Cole ili okruglih i četvrtastih hamburgera predmet vrijedan rasprave. Nikada mi nije palo napamet da među brigama poput tumora, nezaposlenosti, beskućništva, siromaštva, invalidnosti, postoje tako plitki ljudi za koje je izgled njihova mobitela predmet brige‘.
‘David nauči čitati u dobi od tri godine, Rachel u dobi od devet. Razvijajući se normalno, kad im je oboma 13, ne može se reći tko je naučio prvi, razlika od pet godina ne znači ništa. Ali u školi Rachel bilježim oznakom ‘poteškoće u učenju‘ i također malo usporavam Davida. Adam Smith je bio u pravu. Između djece koju škola određuje kao bistru i one koje određuje kao glupu jedva da postoji razlika osim one koja je stvorena namjernim uskraćivanjem.‘‘Krute idiotarije prisilnog školovanja, njegova linearna logika, Gaussove krivulje, njegovo zvono, testovi i višestruka ponižavanja ispunjava me gnjevom u mojoj starosti.‘‘Prema Kantu četiri su pitanja u srcu svake potrage za obrazovanjem: Što mogu znati? Čemu se smijem nadati? Što trebam činiti? Što je čovjek? Obrazovnu politiku u Americi kreiraju oni koji bi radije pribjegli mučenju nego dopustili učenicima da odgovore na ova ili bilo koja druga pitanja koja bi ljudima nešto značila‘.
‘Pitaš me za mišljenje o Darwinovoj spram Wallaceove hipoteze, pri čemu Darwin tvrdi da biološki napredak nastaje smrtonosnim natjecanjem koje s vremenom onemogućava slabima uspješnost dok Wallace tvrdi da su prilagodba i suradnja važni elementi. Siguran sam da ti u školi nikada nisu rekli da je Darwin bio iznimno bogat i kretao se u krugovima moćnih i utjecajnih ljudi. I siguran sam da ne znaš da je imao obrazovanje svećenika, ne znanstvenika. Tvoja škola sigurno ti je prešutjela da je Wallace bio skromnog podrijetla; imao je velike simpatije za ljude koji su teško radili za nadnice kojima će se prehraniti. Istakao se u pokretu zemljišne reforme koji je zahtijevao da se vlasništvo vrati zemljoradniku. Tužna je istina da je Wallace bio omražen među britanskim upravljačkim klasama. Darwinovo je objašnjenje bilo da je stalno natjecanje na život i smrt put prirode, dajući glas znanosti direktno u tabor imperijalizma, globalizma, rasizma, kolonijalizma, ekonomije ‘slobodne‘ trgovine. Ali ako bi se doznalo da je život mnogo bolji ondje gdje vlada suradnja, kako je Wallas rekao, privilegirani svijet bi se okrenuo naglavačke‘!
O, da. ‘Zavadi pa vladaj‘ menadžeriranje, tjeranje da se natječeš s jednako iscrpljenim kolegom, normiranje, ocjenjivanje, kritiziranje…tehnike su kojima vlasnici/menadžeri postižu sve jeftiniji i sve duži rad (kada ste posljednji put imali vremena i snage istinski razgovarati sa svojom djecom? O bilo čemu?). Ne znam ima li besmislenije tvrdnje od one da samo takva natjecateljsko-konkurentna atmosfera može izroditi ideje. Bože mili, zar ti ljudi nikada nisu okusili barem mrvicu ljubavi i smirenja i iz toga naučili da najljepše ideje nastaju iz osmijeha? Iz suradnje. Iz suosjećanja. Iz timskog rada. Iz pohvale. Iz čiste, bezuvjetne ljubavi. Školovanje nije obrazovanje. Silne titule koje pokazuju da ste u klupi proveli cijeli život služe samo i jedino vašem egu. Služe samo tome da pokažete da ste ‘uspješniji‘ i da ste time stekli društveno prihvaćeno pravo ljudsku kreaciju do sebe prozvati lijenom ili glupom. Ne služi rađanju novih ideja. Ne služi umiranju Planete Boli i rađanju Nove Zemlje. Molim vas, ne dopustite da vi i vaša djeca postanete ‘just another brick in the wall‘.