Spasitelj ili krivac? Znalac ili sluga strancima? Karizmatik ili heretik? Koliko god se Nadan Vidošević ljutito trudio podići veo s misterije guvernerove popularnosti, trud mu je uzaludan. Jer kad nema istinskog vođe na premijerskoj adresi, birači su ga, logično, stvorili na drugoj. Očajna potreba da vjeruju nekome tko zna toliko je jaka da bi vjerojatno iz istih stopa, da ih guverner to zatraži, spalili Banske dvore.
Dobro je, naravno, da u sveopćem sivilu (i ekonomskom sljepilu) birači mogu negdje potražiti utjehu i nadu. No očajnim Hrvatima najmanje trebaju neutemeljeni mitovi i kult ličnosti. To im je, uostalom, poručio i sam Rohatinski. Niti je guverner HNB-a moćan FED-ovac koji doista u ekonomiji nešto može promijeniti, niti bi to HNB mogao sam, bez pomoći fiskalnih partnera. A te pomoći nikada nije bilo, pa ni u krizi.
Kada razmaknemo slojeve sociološkog i psihološkog učinka guvernerovih reakcija, malo je lakše analizirati što je u stvarnoj podlozi njegovih poteza. Najprije odogovor svima onima koji misle da je reagirao prekasno. Ili su kratke pameti ili su zlobni ili su namjerno zaboravili da je novac oslobađao u nekoliko navrata, uvijek s istim upozorenjem – novac ne smije završiti u potrošnji. Naravno da je svaki puta završio upravo ondje. Gladna država teško može nekim drugim novcem utažiti financijske apetite. Oko posljednjeg se poteza još provlače dvojbe.
Nitko još nije potpuno shvatio kome je i zašto oslobodio šest milijardi kuna. Jedni tvrde, i u tome ima puno logike, da je tako spasio obraz državi koja do zaduženja u SAD-u nije imala čime vratiti stari dug koji je dospijevao na naplatu. Drugi misle, i u tome također ima puno logike, da to nije temeljni razlog, jer je u bankama dovoljno novca da se podmire svi kreditni apetiti. Treći misle da se rukovodio isključivo sprječavanjem izvjesnog slabljenja kune.
Upravo su taj mogući razlog izvukli gorljivi protivnici Rohatinskoga okrivljujući isključivo njega za propast proizvodnje i izvoza. Šteta je što pri tome zaboravljaju povijest. A povijest kaže da je upropaštavanje počelo davno prije 2000.godine, kada je Rohatinski preuzeo kormilo HNB-a (o tome kako su se i zašto uništavale zdrave kompanije više nema smisla pripovijedati). Zaboravljaju još jednu stvar.
Za strukturu obrnute piramide kakvu danas imamo (poduzeća na krhkom, tankome dnu, banke na vrhu u ulozi baze) nije kriv HNB. Kriv je onaj tko je prodavao banke. Taj je morao znati da strani vlasnik donosi uvoz jeftinijeg kapitala, kreditni boom i pritisak na jačanje kune (tečaj zapravo ne određuje HNB, on ga samo održava, jer je s prodajom banaka izgubio dobar dio monetarne moći!). No, banke nije prodavao Rohatinski nego Vlada.
Teoretski, mogao je staviti veto na prodaju, ali ruku na srce – ne bi li ga većina Hrvata tada proglasila luđakom? Uostalom, nekoliko sanacija tada državnih banaka magnetski je tražilo privatne vlasnike. Domaćih, osim Kutle i sličnih njemu, u to vrijeme nije bilo. Ono što mu zamjeraju i oni koji odobravaju njegove monetarne poteze jest koketiranje s politikom. Malo tko razumije što se doista valja iza brda HSLS- Rohatinski. Kuloari kažu da neki bogati pojedinci, koji žive i rade daleko od medijskih očiju, traže treću političku opciju. Navodno su je našli upravo u HSLS-u i Rohi.
Uostalom, malo je vjerojatno da bi Darinko Kosor tek tako, iznebuha valjao gluposti o njegovu angažmanu u politici da u njoj nema mrvice dima. Takva treća opcija nije posve neželjena. U vrijeme kada najveći dio birača ne zna kome dati svoj glas – glasovati protiv jednostavno više nije dovoljno – mogla bi probuditi sedirane birače. Zazivanje Rohina imena sigurno joj daje neku šansu. No o Rohi kao premijeru ne želim razmišljati! Nadam se da to ne želi ni on sam.