Svar je u desnoj polutki mozga
Prošlosubotnji dokumetarac 'Razotkrivanje tajni piramida' može se nazvati svakakvim (njegov sadržaj nije tema ovog bloga) no jedna stvar ne može mu se odreći: dogmama davno uspavane mozgove natjerao je da se prisjete kako je to postavljati zdravorazumska pitanja.
Onakva kakva smo posljednji put sebi i drugima postavljali kao djeca, prije nego su nam svijest isprali odgojem (č. uvjetovanjem radi kontrole), potom i školo(vanje)m koja podržava sve osim kritičnog preispitivanja društveno prihvatljivih aksioma. Bez oživljavanja kritičke svijesti i urođene dječje znatiželje koja želi odgovor odmah i sad (i neće prestati pitati dok ga ne dobije) svjetska recesija neće nikada završiti. Što god mislili uvaženi analitičari diljem svijeta, ovo nije obična ciklična kriza i ona se neće zaliječiti uobičajenim štedno-potrošnim smicalicama i makroekonomskim šablonama. Pa istim tempom, istim utabanim stazama, istog modela nekih desetak godina do iduće krize. E, neće ići!
Zato mi je beskrajno žao kada vidim kuda idu naše divlje svi..pardon, znate već tko. Štoviše, naši su toliko siromašni idejama da ne poznaju oba nego samo jedan termin – rezanje. Ili, ako hoćete, neoliberalnu mantru: privatiziraj, dereguliraj, reži! Iako više nije popularno isticati te teze. To rezanje, spašavanje proračuna i kreditnog rejtinga poprimilo je groteskne oblike. Evo dva primjera.
Groteska broj jedan: Polu-državni fondovi za gospodarsku suradnju spašavaju i dokapitaliziraju male domaće banke (naprije Centar, sada Vabu i tu nije kraj) umjesto da ulažu u proizvodne tvrtke, što im je temeljna zadaća. I to dok se istodobno prodaje najveća domaća banka, HPB! Jedina domaća koja bi, obilato dokapitalizirana, donekle mogla parirati velikim sustavima, pa čak i kreirati male trendove! Isplati li se prodati takav dragulj za jednokratno namirenje mrvice deficita (ukupni privatizacijski prihodi za 2013. planirani su na tri milijarde kuna – za pokriće samo nekih deficita/obveza trebat će 30-ak milijardi kuna)? Nema sumnje da će se brzo naći kupac. Banka ima 670 tisuća retail klijenata, oko 415 tisuća tekućih računa (prema tom su broju četvrta banka u Hrvatskoj, iza Zabe, PBZ-a i Erste banke, dakle budući kupac itekako zna kakvu će moć imati u rukama, jer 10,3 posto tržišta, mjereno brojem tekućih računa, nije mačji kašalj!) i deset tisuća korporativnih klijenata. Ponavljam, gubimo je zauvijek zbog mršavog jednokratnog prihoda koji neće pokriti ništa!
Groteska broj dva: HBOR je ove godine ukupno odobrio gotovo devet milijardi kuna kredita. Država je u temeljni kapital banke uplatila 600 milijuna kuna (što je tri puta više nego prijašnjih godina!), dakle novac za kreditiranje pribavljen je – zaduživanjem! Istodobno, HNB bankama samo u zadnjoj akciji (još u vrijeme Rohinog mandata) oslobodi osam milijardi kuna likvidnosti, to se pokaže previše, pa im ostavi samo šest milijardi i do dana današnjega odobreno je samo 853 milijuna kuna kredita??? Banke vječito trube o tome kako nema potražnje, dobrih projekata, poduzetnici ne znaju napisati poslovni plan, bla, bla, bla, HNB upire prstom u transmisijski mehanizam dok ja još uvijek iščekujem odgovor. Kako je moguće da postoji potražnja za HBOR-ovim kreditima koji se odobravaju iz sredstava zaduživanja, a ne postoji potražnja za domaćim (ovdje nećemo o 'geografskom' porijeklu izvora) novcem koji je bankama oslobodio HNB? Da se ne muljamo, ni jedne ni druge kredite ne odobrava HBOR izravno, i jedni i drugi moraju kroz bankarske ruke, što znači da prolaze istu mučnu proceduru. Ponavljam, kako to da postoji potražnja za lovom stvorenom zaduživanjem, a nema je kada se nudi domaći novac?
Pita li se itko što ne valja u ovoj slici? Inzistira li itko na odgovoru? Izlaz iz slijepe ulice na čijem kraju udaramo o zid već dva desetljeća još se uvijek traži konvencionalnim rješenjima. Deprecijacija, izvoz, proizvodnja, poduzetnički duh, porezi, birokracija...sve su to logička rješenja iste matrice koja više ne djeluju. Kome ćete išta izvoziti kada čak i u Njemačkom bastionu pada potražnja?? Tvrdim da kriza neće prestati sve dok rješenja tražimo upotrebom lijeve strane mozga, hladno-analitičke, logičke, racionalne, matematičke, istom ekonometrijom, jednadžbama, metodama, modelima. Možda bismo mogli baciti oko na dijete pokraj nas (ili u nama) koje bez problema svladava vizualne mensine zadatke – zato što koristi desnu stranu mozga, onu kreativnu, intuitivnu, koja vidi širu sliku, prostornu percepciju, cjelinu. To znači razmišljati 'out of the box'. Što god analitičari, znanost, pa i vi sami mislili o tome.
