To je kovanica za kojom dugo tragam. Koja precizno opisuje sve što mislim o suvremenom matematičko-financijsko-ekonomsko-znanstvenom sustavu koji nas upravo melje.
Valjajući se u ambisu između dvije krajnosti, fridmanovske i kejnezijanske, svijet u oba slučaja i dalje ovisno visi o potrošnji. Pri tome se svi ekonomisti diljem svijeta prave da imamo izbora – ili ćemo prekrojiti ili ćemo potpuno izbaciti državu. I efikasnost/ekonomičnost/produktivnost (ne strojeva nego ljudi!) ispeglati do granica pucanja. Gdje je nestao čovjek, ne pita se nitko. Kako slučajnosti ne postoje (K.G. Jung davno je ‘otkrio‘ sinkronicitet), a dugo me već izjeda činjenica da je čovjek tek mjera, objekt, trošak, nabasala sam na knjigu koja potvrđuje da nisam šenula pameću. Samo zato što sam očajnu ljudsku jedinku stavila ispred paraliziranog globalnog sustava i pitala se: što ne valja u ovoj slici??? ‘Čovjek po mjeri – kvocijent inteligencije i druge zablude‘, Stevena Jaya Goulda neponovljiv je odgovor svima koji žele klasificirati ljude, mjeriti ih, vagati, uspoređivati, rangirati prema njihovim tobožnjim genetskim (ili bilo kojim drugim) vrijednostima, prednostima i manama. Steven je, inače, jedan od najpoznatijih paleontologa, teoretičara evolucije i znanstvenih pisaca koji si je jednom davno postavio pitanje: što nam o čovjeku uopće kazuju te mjere i što to nasilno svođenje čovjeka na broj čini jedinki i čovječanstvu u cjelini? Svijet se vrti oko istih ‘rješenja‘ – trebaju nam iznadprosječni, inovativni, genijalni, prodorni, snalažljivi, inteligentni, produktivni, efikasni, brzi, konkurentni, bla, bla, dakle mjerljivi ljudi određenog vijeka trajanja. Možete li pretpostaviti koliko je takvih na globusu? Možda 20-ak posto, ali neka ih bude i nemogućih 50 posto. Što ćemo s ostalom polovicom nekonkurentnog, kapitalu i državi beskorisnog čovječanstva? Spaliti nakon upotrebe? Baciti u ocean? Zatvoriti ih u geto? Reći im da su besprizorni i da nam kao takvi zagađuju uzvišeni, školovani intelekt? U posljednje vrijeme nalazim više zajedničkih tema s ljudima koji su jedvice završili osnovnu školu nego li s ‘intelektualcima‘ kojima ne bih dala ni da mi pričuvaju kućnog ljubimca. Više ljudskosti i razumijevanja smisla života nalazim među ljudima kojima škola, posao, ultra/mega važni MBA-ovi, menadžerske plaće i potrošačko zatupljivanje nisu ispolirali ego do savršenstva. Tema knjige koja je iznjedrila kovanicu ‘znanstveni rasizam‘ tek se dijelom bavi pokvarenošću lažnih bioloških argumenata koji su stvorili nejednakost podjelom ljudi prema genetici intelektualnog kapitala. Steven se većim dijelom bavi kvantificiranom tvrdnjom o rangiranju ljudskih skupina: argumentom da se inteligencija može koristiti kao jedinstveni broj (a-ha, uskoro umjesto OIB-a) prema kojemu se svi ljudi mogu rangirati na linearnoj ljestvici njihove umne vrijednosti. I tako prema potrebi koristiti. To su ljudi danas. Broj na nekoj ljestvici. Točkica u krojenju (mogućeg) dodatka na plaću. Ime na popisu darovitih. Ime na popisu trajno odbačenih. Jedinka na društvenoj uzici koja se steže ili otpušta prema potrebi. Mjerenje intelektualne vrijednosti čovjeka koje ga svodi na nasljednu i nepromjenjivu mjeru agresivna je i gadljiva manipulacija u službi rasta BDP-a. Ako ne razumijete o čemu pričam pitajte svoje gimnazijalce što misle o školi, ocjenama, testovima, mjerenju, uspoređivanju, konkuriranju. Ako ne vjerujete svojim instinktima (jer ga je evolucija intelekta zatrla), povjerujte svojoj djeci prije nego što mjerljivost proždre i njih.