Pratim ovih dana što se zbiva u Parizu gdje su tisuće francuskih taksista palili gume, blokirali promet, te se sukobili s policijom, a sve zbog dolaska razvikanog Ubera u tu zemlju. Američka internetska tvrtka koja običnim vozačima bez licence omogućuje da zarađuju od prijevoza putnika postala je iznimno uspješna, no na Starom kontinentu nailazi na brojne prepreke, a ovo je do sada svakako najžešći otpor.
Prva asocijacija bila mi je lokalna, budući da su i zagrebački taksisti prilično burno dočekali dolazak konkurencije prije par godina. No ta analogija zapravo i nije najbolja, jer je tada bila riječ o dolasku konkurencije unutar već ustoličenog poslovnog modela, dok se sada radi o potpunoj promjeni pravila igre.
Reakcija francuskih taksista puno više nalikuje nekadašnjem ludističkom pokretu koji je u osvit industrijalizacije uništavao strojeve misleći da na taj način može spriječiti masovnu nezaposlenost koja se događala zbog promjene tehnološke paradgme.
Slična promjena zbiva se i danas, a i posljedice su također slične. No osim reakcije taksista, koja mi načelno i nije neko veliko iznenađenje jer se od njih takav otpor i očekivao, još je zanimljivija reakcija države koja je zbog svega (a vjerojatno ponajprije zato da smiri bijesne taksiste) uhapisila i pritvorila dva Uberova menadžera. Razlog se lako našao u tome da tvrtka nije poštivala zakonsku regulativu vezanu uz prijevoz putnika.
Ono što mi je u cijeloj priči prilično bizarno je činjenica da iako u Europi klasična socijalna država definitivno odumire (iako je riječ o nečemu na čemu je zajednica poput EU-a zasnovala svoje postojanje), još uvijek ne postoji prava percepcija o tome na koji način se mogu implementirati alternativni modeli. No ne samo to, nego se dosadašnji, za aktualne promjene potpuno neprimjereni modeli, pokušavaju zadržati i konzervirati.
Nekoć, ne tako davno, spominjala se ‘Generacija 1000 eura‘. Bilo je to neposredno prije krize, kada su mladi i obrazovani europljani zarađivali tek 1000 eura, što je bilo daleko manje od onoga na što su nekoć mogli računati njihovi roditelji. No nakon što je krenula kriza i masovna nezaposlenost čak se i to više nije činilo tako lošim. U svijetu u kojem prekarijat i posvemašnja nesigurnost postaje standardom – i to, čini se, nikoga od odgovornih previše ne smeta - izgleda prilično licemjerno glumiti zaštitnike dosadašnjih odnosa na korist malobrojnih, ali dobro organiziranih i glasnih skupina.
I nije to nikakvo libertarijansko gledište, već jednostavna potreba suočavanja sa stvarnošću. U vrijeme kada države više ne mogu osigurati onu razinu materijalnih prava koja je bila standard proteklih desetljeća, suludo je opirati se tehnološkim promjenama koje omogućuju alternativne oblike zarade u koje, naravno, spada i sam Uber.
A ako propisi nisu prilagođeni – izvolite, prilagodite ih. Uostalom, i Uber ima nekoliko različitih usluga od kojih su tek neke nekompatibilne sa zastarjelom regulativom. Nije to baš tako teško regulirati. Osim ako se ne želi.
Ono što me brine je činjenica da ako je ovakva neprimjerena reakcija države u Francuskoj, što nas onda tek čeka kad Uber jednog dana dođe u Hrvatsku, o čemu se nedavno dosta pisalo? Jer, svaka čast Francuzima, ali mi u Hrvatskoj smo ipak europski prvaci u podilaženju interesima malih skupina i pojedinaca nauštb onima od koje koristi može imati cijela zajednica.