Zadnji sam puta na ovom mjestu pisao o mogućem dolasku Ubera u Hrvatsku te činjenici da promjene koje diktiraju nove tehnologije, ma što mislili o njima, nije moguće zaustaviti. U međuvremenu, oglasila se politička stranka ORaH te pozvala taksiste da se usprotive navedenom dolasku. Ako niste zadnjih mjesec dana proveli na pustom otoku, što s obzirom na sezonu godišnjih i nije tako nemoguće, vjerojatno ste o tome već negdje čitali.
I nije mi namjera više pisati o Uberu (sve što o tome mislim nalazi se OVDJE), nego o prilično zabrinjavajućoj činjenici koju potvrđuje i ovaj primjer, a to je da u Hrvatskoj definitivno nemamo političku stranku koja je u stanju komunicirati suvisle poruke u skladu sa širim ekonomskim kontekstom u kojem se nalazimo. Nitko nije otok, niti ljudi niti države, pa ipak naši političari ne znaju (ili ne žele) percipirati promjene koje zahvaćaju globalnu ekonomiju, a samim time niti osmisliti i provesti ciljane poteze kojima bi se domaće gospodarstvo moglo početi nositi s tim promjenama.
Od SDP-a i HDZ-a kao dijelova vrlo slične priče – barem kad je o promišljanju ekonomije riječ – ionako ne očekujem bogznašto. Što su pokazali da znaju do sada, to očekujem i ubuduće. Izbor između njih je izbor između loše i još lošije varijante (na volju vam ostavljam tumačenje koja je koja).
Radimir Čačić, koji slovi za ekonomski osvještenijeg političara (a u konkurenciji sa onime što se nalazi na domaćem političkom tržištu to zasigurno jest) i dalje je zatvoren u konceptima velikih megaprojekata. Nije da ih ne trebamo još nekoliko (primjerice sustav koji će na istoku Hrvatske istovremeno riješiti i poplave i navodnjavanje), no provođenje velikih infrastrukturnih projekata nije isto što i kreiranje moderne gospodarske politike. Tu je Čačić, čak i u najnovijem reformističkom izdanju, već puno tanji, a teško da mu koalicija sa vrsnim pravnikom i glazbenikom Ivom Josipovićem u tom pogledu može pomoći.
Liberali koji bi po prirodi stvari trebali provoditi gospodarski osmišljeniju politiku od ostalih, u zadnjem su desetljeću svedeni na stranku ograničenog dosega koja se koprca u lokalnim političkim pričicama poput one u metropoli. Jaki regionalni igrači poput IDS-a, HDSSB-a ili pak Milana Bandića, čuvaju svoje pozicije i sve procjenjuju isključivo s pozicije regionalnog (da ne kažemo nekog drugog) interesa. Ostali nisu vrijedni niti spomena. I to doslovno.
I to nas onda dovodi do ORaH-a. Stranka koja se u jednom trenutku spominjala kao nova nada političke scene, te alternativa ustaljenim političkim opcijama, već neko vrijeme gubi politički kompas. No ovo sa Uberom nešto je što meni osobno već na načelnoj razini diskvalificira ORaH kao kvalitetnu političku stranku – i to kao nekome tko je imao određene simpatije za ovakvu političku opciju. Svaka politička stranka koja pokušava ignorirati, a kamo li zaustaviti promjene, osuđuje svoju zemlju na neuspjeh. A ako to čini nova politička snaga koja bi trebala unositi promjene u dosadašnji okoštali način razmišljanja, što o njoj možemo zaključiti?
Uostalom, zamislite kako bi takav pristup izgledao primjenjen u bilo kojoj uspješnoj tvrtki koja se nalazi na tržištu? Tamo znaju da se promjenama ne odupire, niti ih se ignorira, ali ako postoji razrađen pristup nije nužno niti da im se bezglavo prepušta. Promjenama se upravlja i u kontekstu onoga što je neizbježno traže se najbolje prilike.
Stranka koja pred promjenama zabija glavu u pijesak u mojim je očima jednako loše rješenje kao i one stranke koje se sa njima ne znaju suočiti.
No jako je zabrinjavajuće i to što ORaH očito nije shvatio tko to čini jezgru njegovih ciljanih birača i koje vrijednosti oni zapravo zastupaju. To zasigurno nije onaj dio biračkog tijela koji pada na populističke priče, a koji je nekoć glasao za Laburiste, potom se priklonio ORaH-u, ubrzo nakon toga Živom zidu, a sutra tko zna kome. To ionako nisu glasovi na koje se dugoročno može računati iako mogu biti jako zavodljivi.
ORaH je mogao biti opcija za mlađe i obrazovanije, možda upravo za milenijsku generaciju koja u aktualnim političkim opcijama teško može naći nešto s čime se može identificirati. Ekonomija dijeljenja dio je identiteta te generacije i onoga što neumitno dolazi, pa i u Hrvatsku, no ORaH je po svemu sudeći prokockao priliku da postane glas takvih birača. Umjesto toga, odlučio je povlađivati onima koji žele zadržati svoje pozicije. No postoji problem: taj dio političkog spektra već suvereno pokrivaju SDP i HDZ.
Svoju priliku da bude drugačija i modernija stranka ORaH je, bojim se, jeftino prokockao. Umjesto da hvata nove, mlade i neopterećene birače, čiji će utjecaj u idućih desetak godina značajno ojačati, odlučio je igrati na kartu populizma. Ti glasovi brzo dolaze, ali još brže i odlaze. Veliki igrači sa značajnom stranačkom bazom na tim valovima mogu igrati, no malim strankama, koje nisu uspjele pogoditi neko ciljano biračko tijelo, ta se taktika prije ili kasnije obija o glavu.