Pisao mi je jedan poduzetnik iz zapadne Slavonije kako se žalio na rješenje koje je donijela ispostava Porezne uprave njegovoga grada. Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak pak rješenje o žalbi donio je tek nakon gotovo tri godine, iako je rok prema Zakonu o općem upravnom postupku bio 30 dana, odnosno 60 dana za složenije procedure u postupku. Za ovu priču nije važno je li rok za donošenje rješenja 30 ili 60 dana, nego je pitanje što u slučaju šutnje administracije raditi. Naš je čitatelj pogriješio, odnosno bolje rečeno njegov odvjetnik, kada nije pokrenuo upravni spor tužbom. Naime, prema Zakonu o upravnim sporovima (čl. 24., st. 2.) ‘pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili propuštanja postupanja u propisanom roku tužba se sudu podnosi najranije osam dana nakon proteka propisanog roka.‘
Odvjetnikova pogreška
To pak znači da je naš čitatelj morao najranije osam dana nakon roka za donošenje rješenja podnijeti tužbu Upravnom sudu, ali u tom stavku članka nije definirano koji je krajnji rok za podnošenje tužbe. Ipak on je definiran u čl. 24. st. 1. u kom se govori da je krajnji rok za podnošenje tužbe 30 dana od dana kada se dostavi rješenje stranci, pa se podrazumijeva da je i u slučaju probijanja roka krajnji rok 30 dana od dana kada se trebalo donijeti rješenje, a nije se donijelo. Dakle, naš je čitatelj pogriješio, tj. pogriješili su njegovi odvjetnici koji nisu odmah podnijeli tužbu, čime se odužila njegova agonija, odnosno nije znao na čemu je. Druga je stvar što je čitatelj smatrao da je probijanjem roka praktično njegova žalba usvojena. Iz takvih razmišljanja jasno je da je čitatelj napravio temeljnu pogrešku što nije angažirao drugog odvjetnika ako prvi nije odradio posao kako treba, odnosno pokušavao je sâm donositi zaključke o tome gdje griješe poreznici. Naime, takvo njegovo tumačenje upućuje na to da u pravnim stvarima, kako se ono kaže, ‘nije kod kuće‘, ali je uvjeren da je u pravu. On je tako smatrao da je automatski njegova žalba usvojena ako je probijen rok, odnosno kako to zovu pravnici, ima učinak pozitivne pravne fikcije. Međutim, naš pravni stručnjak prof. dr. sci. Hrvoje Kačer kaže da u takvim slučajevima ne postoji tzv. pozitivna pravna fikcija, tj. kada je posljedica šutnje administracije ta da možemo shvaćati kako smo dobili pozitivan odgovor. Drugim riječima, ako nema rješenja u zakonskom roku, i dalje vrijedi rješenje prvostupanjskog tijela, tj. nije usvojena žalba.
Nije imao šanse
Ta pozitivna pravna fikcija vrijedi samo onda kada je to u zakonu izričito navedeno. Primjerice, netko želi otvoriti obrt i podnese zahtjev za obrtnicu, prema čl. 13. Zakona o obrtu ako mu se za 15 dana ne izda obrtnica (ili odbije), smatra se da ima pravo pokrenuti obrt; ili pak kada se neka udruga upisuje u registar udruga (Zakon o udrugama, čl. 17.). Dakle, čitatelj je pogriješio jer nije pokrenuo upravni spor zbog šutnje administracije, ali i zbog toga što je imao krivo mišljenje o tome što se dešava kad administracija šuti. Zbog toga je izgubio mnogo vremena, što je moglo samo loše utjecati i na njegovu tvrtku, ali najviše je pogriješio što nije dosađivao svojim odvjetnicima da se zauzmu za njega, nego je vjerovao u neku svoju logiku. Takvim pristupom nije imao šanse, bez obzira bio u pravu ili ne.