Za Varšavsku prosvjedovati je otmjeno, za kruh sramotno
Baš kao i referendum o izmjenama Zakona o radu, i slučaj Varšavska postao je u proteklih nekoliko mjeseci daleko više od arhitektonsko-estetske rasprave i prerastao u širi bunt protiv jadne države, odnosno zasad protiv gradske vlasti, pa su i slijedom toga, a u očekivanju vruće jeseni kada nestane posuđene love, neki već krenuli razmatrati vjerojatnost masovnijih i nasilnijih prosvjeda na jesen. U običajenoj niski stručnjaka opće prakse koje zovete za sve, od komentara umjetničkog klizanja do savjeta kako postaviti tuš kabinu, zaključeno je da Hrvati jednostavno nemaju to u sebi i da nema razloga strahovati od scena iz Atene, ili nedajbože, Francuske slavne 1968. Varšavska je zapravo najveći domet narodnog bijesa i slijedom toga, nema razloga za paniku.
No, javnost je ipak ostala lišena pravog odgovora na pitanje, zašto je to tako. Suprotno uvjerenju mnogih, za odgovorom ne treba roniti u dubine psiho-sociološkog oceana, on je sasvim jednostavan, iako opet, ne savim lako objašnjiv. Hrvati su, naime, snobovi i to vrlo specifičnog tipa, viđenog uglavnom kod naroda provincijalaca i od prosvjeda zaziru zato što vjeruju da ih to obilježava kao jadnike. Ako idete prosvjedovati za radnička prava, onda ste vi taj bijedni hrvatski radnik koji nije uspio ostvariti hrvatski san. Toliko ste otužni, mizerni i nesposobni da niste čak uspjeli niti otvoriti firmu bez ijednog zaposlenog koja duguje državi milijune.
I kako onda da izađete na prosvjed, pa još jasno date do znanja koliko ste beznadni, očajni i ljuti eventualnim bacanjem flaše među policiju, ako posljednjih 20-ak godina činite sve da djelujete uspješno? Idete na skijanje u Schladming, ljetujete sa ženom na Kanarima, baš tamo gdje su Gotovinu prekinuli usred sočnog zalogaja, vozite skupi auto, šaljete klince u privatne vrtiće, nosite pet kartica (čak ste izmuzli od banke i onu zlatnu, iako na njoj imate samo minus), hodate po koncertima svjetskih zvijezda, gradite kuću i vikendicu, ukratko, jedete u finim restoranima, naveliko čitate beletristiku, ukratko, glumatate čim otvorite oči.
E sad, lako je boriti se za Varšavsku kad se tu u prvom planu vrzmaju arhitekti, gradski vijećnici, novinari, povjesničari umjetnosti i studenti filozofije, pa sve skupa ostavlja dojam jedne elitističke rasprave o urbanizmu 21. stoljeća. Biti tamo, prihvatljivo je jer sve odiše jednim građanskim, principijelnim, estetskim gnjevom, ali izaći na ulicu sa zahtjevom za državu u kojoj ne morate platiti za sve zube iza dvojke ili trojke, bez obzira što imate dopunsko, u kojoj je visoko obrazovanje dostupno svima, a posebno se cijene oni koji studiraju uz rad, u kojoj se posao daje najboljem, a ne prijatelju iz školskih klupa u onom selu iz kojeg su izgleda svi osim vas, u kojoj banka ne traži funtu mesa, u kojoj biti seljačina nije statusni simbol, u kojoj zaista funkcionira pravna država u interesu svih (ili barem većine), u kojoj izbori nisu kretensko preslagivanje dvaju struja jedne te iste stranke jeftinih muljatora, u kojoj jedini uvjet za biti ministar financija nije da ste uspješno naučili zbrajati i oduzimati u prvom osnovne, u kojem porezni sustav nije skrojen da oguli kožu onima koji imaju najmanje, pa je proporcionalno bogatstvu sve manje efikasan, u kojoj javna uprava profesionalno i brzo radi svoj posao, u kojoj crkva nije samo još jedan proračunski parazit, u kojoj biti poduzetnik znači prvo podmiriti radnika i dobavljača, a ne sebe, u kojoj gradonačelnici znaju da je Freddie Mercury već dugo mrtav i da je krajnje seljački jesti sa iste žlice s koje je upravo jeo netko drugi, koja nije ping pong loptica Europske unije i Amerike, koja nije dužnički rob, koja može odlučiti tko je pobjedio u Drugom svjetskom ratu, koja može prestati biti vječna žrtva svega i svakoga osim svoje nesposobnosti i neukosti, koja može naći pet stvarno sposobnih i obrazovanih ljudi, koja može naučiti barem prekopirati tuđe kvalitetne koncepte, kojoj nije najveći domet osvajanje trećeg mjesta na svjetskom nogometnom prvenstvu, koja ne misli da je najljepša i najsposobnija na svijetu, koja zna tko su njeni heroji, a tko lažljivo smeće, u kojoj Hloverka ne može biti direktor programa, koja prihvaća što se poslije Oluje događalo, u kojoj ne moraš uvijek nekome na kraju platiti, u kojoj jedni ne rade za druge, koja može napraviti nešto za sebe jer želi, ne zato što je ucijenjena, u kojoj postoji način da utjerate dug od poslodavaca, u kojoj ne moraš žvake kupovati na rate, koja može prestati pretvarati se da je uspješna i stvarno takva postati - to je naprosto jadno.
Lakše je inzistirati na rampi u pješačkoj zoni jer tako iluzija pomno građena 20 godina ostaje relativno netaknuta.