Osim što je jedno od najoriginalnijih imena kojeg se netko mogao dosjetiti za vinkovački punk bend, „neću žvake oću kusur je postala“ moja svakodnevna krilatica, svojevrsni stav s kojim ulazim u novi dan. Čekam tko će ujutro mene i moju krupnu novčanicu od 200 kuna prvi pogledati s gnušanjem - teta u pekari, trgovini, na kiosku ili taksist u kožnjaku.
Sve nabrojene djelatnosti (a ima ih još puno više), imaju ozbiljnih problema s vraćanjem sitnog novca. Kad si klinac i s maminim novcima trčiš u dućan po mlijeko, žvakača guma se čini puno boljom trampom od kusura. No, kad ti 30-tak godina taj kusur dobro dođe u preživljavanju do iduće plaće, nije ti do žvakanja i puhanja balona (današnje žvake to ni ne mogu proizvesti). Neki dan s ukletih 200 kuna obiđoh četiri kioska u kvartu, u potrazi za kutijom cigareta. Niti jedan nije bio sposoban „razbiti“ Stjepana Radića.
Razgovor s tetom na Tiskovom kiosku išao je otprilike ovako: - „Gospodična, imate li što sitnije? Nemam vam za uzvratiti.“ - „Nemam, žao mi je, sad sam bila na bankomatu koji da šta da.“ „Imate li možda kreditnu karticu?“ „Imam, ali ne mislim ju koristiti.“ „Onda vam ne mogu pomoći.“ I tako prodavačica istrgne iz mojih ruku nesuđenu kutiju cigareta i spremi ju natrag na policu. Vidno uzrujana nastavila je pričati o tome kako i prije mene je došao gospodin sa 200 kuna, da što je nama kupcima, zar ne znamo da ona ne može zatvoriti dućan i ići razmijeniti novac, da što ja mislim, koliko ona ujutro ima pologa? Priznajem, nisam imala odgovore na njezina pitanja, ali me njezin stav uzrujao još više. Naime, sjetila sam se situacije od par dana ranije kad me taksist nakon dostignutog cilja htio poslati da razmijenim novac jer, naravno, nema sitnog. Zar je stvarno mislio da bih ja trebala ulaziti u kafiće i trgovine da mu razmijenim novac? Taktika „ako prođe prođe“ nije mu uspjela pa je stao na nekoliko benzinskih postaja u potrazi za sitnim i tako se vozasmo 20 minuta dulje od potrebnog.
Nekako sam sigurna da nisam jedini „krupni“ slučaj. Mnogo ljudi oko mene se žali da nisu dobili uslugu ili proizvod jer nisu imali sitnog novca. Proputovala sam do sada pola svijeta i to mi se apsolutno nigdje nije dogodilo, niti u jednom gradu ni u najvećim zabitima. Nigdje nećete kao kupac ostati zakinuti zbog tuđe odgovornosti, niti će kome pasti na pamet da vam umjesto novca u ruku uvali žvaku ili sličicu. Trgovac si, radiš s gotovinom. Moraš imati sitan novac i točka. Naravno, na prvoj liniji fronte uvijek su potplaćene blagajnice koje bi, između slaganja polica, rada na blagajni i sortiranja robe trebale skakati okolo mijenjati novac. Osim što u većini slučajeva ne znaju sakriti razočaranje kada ugledaju krupnu novčanicu i kupcu nameću osjećaj krivnje, prodavačice nisu krive. Krivi su njihovi poslovođe koji kontroliraju svaki njihov pokret, ali nikad ne uskaču u pomoć. Svako jutro poslovođa može u FINA-i razmijeniti novac i dobiti bilo koju količinu sitnog jer kovanica u Hrvatskoj ima koliko ti srce želi (godišnje HNB osigurava oko 100 milijuna kovanica za redoviti opticaj). Trgovci su dužni primiti vašu novčanicu i ne smiju vam ne izdati robu jer ne žele primiti krupnu novčanicu, a kamoli vas slati da mijenjate novac. To je protuzakonito i možete ih tužiti ili se obratiti društvu za zaštitu potrošača. Vraćanje kusura jednostavno je postala već društveno prihvaćena muka i za potrošače i za trgovce. Već odavno smo prihvatili činjenicu da nećemo dobiti kusur točno u lipu jer se trgovci prave da kovanica od lipe ili dvije ne postoji. No, da postanemo njihova potrčala, bilo bi ipak bilo malo previše. Poslovođe, dignite se ranije jer sitno je bitno! I vrijeme u ovom slučaju jest novac.