Kažu na televiziji da su Hrvati blagdan Sveta tri kralja s radošću proveli u trgovačkim centrima. Za većinu žitelja bio je to neradni dan, za razliku od prodavača u tim centrima, koji su s nešto manje entuzijazma dočekali taj blagdan.
Ne znam za vas, ali ja se još financijski, psihički ni fizički nisam oporavila od božićnog šopinga i nije mi na pamet palo prolaziti svu tu agoniju ponovo. Bez obzira što je „Sale“ bio široke ruke sa siječanjskim popustima. Blagdani su me zapravo potaknuli na razmišljanje o ljudskoj vrsti i trgovanju psihom te vrste.
Razne analitičke i konzultantske kompanije iz sektora trgovine vole isticati nove trendove među potrošačima. Jesu li potrošači uistinu izrodili nove trendove ili su ih ipak nametnuli trgovci, a mi se s njima, kao kad čitamo horoskop, bez razmišljanja poistovjećujemo?
Jedan od glavnih trendova kaže da je potrošačima danas najvažniji doživljaj kupnje. U skladu s tim snimaju se reklame u kojima nasmiješeni parovi prebiru po policama samoposluga, kao da su u Disneylandu. Ne sjećam se kad sam u trgovini vidjela ljude koji sa smiješkom na licu odabiru kisele krastavce ili čekaju u redu na salamu. Prije bih na njihovim licima očitala nervozu i nestrpljivost jer žele čim prije žele okončati taj sjajan doživljaj. Kupuju hranu koju moraju tegliti, potom ju skuhati, iza toga oprati suđe i u krevet leći „lakši“ za barem 200 kuna.
Kako bi nam unaprijedili doživljaj kupnje, trgovci su se pobrinuli da nam naprave vrhunski ugođaj uređenjem interijera i atmosferom u dućanu. Stoga nas, kad uđemo u butik s odjećom, uglavnom prvo dočeka disko atmosfera s preglasnom i najčešće vrlo lošom glazbom, koja nas tjera da pobjegnemo glavom bez obzira. Ako smo skrenuli u dućan kupiti košulju, trgovci su se pobrinuli da nikako sve košulje ne budu na jednom mjestu već na njih šest, kako bismo izludili do te mjere da usput kupimo i neke hlače i donji veš koji nam ne trebaju. Uz sve to nam je pakleno vruće i ne možemo naći prodavačicu da ju pitamo za drugu veličinu.
Još jedan trend kojem su podlegli svi trgovački centri „jer smo mi to tražili“, jest specijalizacija trgovina u male kvartovske dućane. Na taj način, hvale se trgovci, prodavači imaju puno bliži odnos s kupcem jer ga poznaju. U realnosti prodavačice nemaju vremena s kupcima čavrljati jer istovremeno glume mesara, pekara, čistačicu i blagajnicu. Menadžeri su ih možda naučili da se moraju smješkati i većina ih se trudi razvući taj osmijeh, ali kad se on pomiješa sa umorom, kroničnom iscrpljenošću i nezadovoljstvom zbog potplaćenosti, onda taj osmijeh zrači sasvim drugom energijom, koliko god bio jedan od prioritetnih standarda kompanije. Ovim putem ispričavam se svim tim tetama koje za minimalnu plaću daju sve od sebe, a ja ih ponekad bezobzirno prozovem jer im je slaganje polica važnije od moje malenkosti koja čeka u redu. Ta ljutnja nije usmjerena na njih već na sustav u kojem živimo. Bilo bi i dalje okrutno, ali razumljivo da svi ti trgovci izrabljuju jadne ljude jer na taj način gomilaju nadnaravni profit. Ono što je najgore, većina njih posluje s gubicima i to već godinama.
I zato kad gledam slike Hrvata koji bezglavo lutaju od dućana do dućana, u potrazi za nekom vrstom satisfakcije, poželim vratiti vrijeme i doživjeti još jednom ono pravo iskustvo kupnje. U pravom kvartovskom dućanu, u kojem se sav asortiman nalazio iza pulta blagajnice kojoj smo s popisa diktirali što da nam doda u ruke i još smo usput popričali o zdravlju roditelja. Još jednom bih voljela ući u butik u kojem će teta stajati ispred kabine za presvlačenje i čekati da joj šapnem kako mi treba veći broj ili ju tražiti savjet o tome koja suknja mi bolje stoji.
Danas su ipak bitne neke druge priče kojima, što je najbolje, nitko ne vjeruje. Ali očito trebamo te obmane. Što bismo inače radili na Sveta tri kralja?