Kada se gleda što je sve u Zagrebu napravljeno zbog i za Univerzijadu prije skoro 30 godina, ne mogu da se s osmjehom na licu ne sjetim tako „davnih i loših“ vremena. Nije baš da se Zagreb nije promijenio u tih tridesetak godina, ali čini mi se kako su lice Zagreba u posljednjih trideset godina izmijenili skoro jedino šoping centri.
Zagreb se promijenio kao što je, zasigurno, i moja kosa promijenila boju, ali ono što se sigurno nije skoro uopće promijenilo je broj stanovnika grada Zagreba. Da budemo egzaktni i konkretni, prema popisima stanovništva broj se nešto malo povećao. No, ono što je zanimljivije je kako je baš te 1987. godine za vrijeme Univerzijade tada proglašen pet milijarditi čovjek na planeti. Znate li koliko ljudi danas živi na Zemlji? Oko 7,4 milijarde, skoro 50% više nego prije 30 godina.
I kako god ljudi bili kritični o današnjim vremenima, ne može se ignorirati činjenica kako se u dvadesetom stoljeću sve povećavalo: od bogatstva, siromaštva, ratova, gladi, obrazovanja, znanja, imovine, profita, novca, inflacije, deflacije, nejednakosti… Pravi problem uobičajeno nastaje kada postavim pitanje: Što mislite koliko je ljudi živjelo na planeti prije sto godina? A koliko prije 2000 godina u doba Isusa? E, te okvirne odgovore davalo mi je jako, jako malo ljudi. Uobičajeno odgovori su bili slijeganje ramenima.
Pa, krenimo redom. U doba Isusa procijenjeno je kako je na planeti bilo oko 170 milijuna ljudi, da bi nakon prvog svjetskog rata taj broj iznosio na približno 1,8 milijardi ljudi. Valja napomenuti kako smo prvu milijardu dosegnuli tek prije nekih 200 godina. Znate što to znači? Trebalo je približno 1700 godina da ljudska populacija dođe do brojke od milijardu jedinki, a onda nam je trebalo samo sto godina (mislim na posljednjih sto godina) da populaciju povećamo za novih 5,6 milijardi ljudi. Jednostavno je to govoriti ako se o tome govori kao da se prenosi npr. utrka Formule 1, ali jeste li uopće svjesni razloga zašto je to postalo moguće i moguće je još uvijek?
U predmetu Uvod u ekonomiju obrađuje se jedan mali dio razloga o tome zašto i kako su ljudi nekada živjeli, ali veliki dio te priče o ljudima nekada ostavljena je što književnicima i/ili povjesničarima i/ili demografima. Priča je u načelu jednostavna: Prosječni životni vijek ljudi nije bio veći od 40-tak godina. Prosječna obitelj imala je osmero djece. Od rođenih osmero djece, polovica, što znači četvero djece, umrlo je dok su još bili bebe ili u vrlo ranoj dobi. Četvero koji su doživjeli punoljetnost (danas bi se to zvao pubertet) je krenulo u život na ovaj način - dvoje je po statistici ženske djece koje su odlazile od kuće s mirazom. Dvoje muške djece bi završilo tako da je najstariji sin ostajao u kući s roditeljima i imao obvezu se brinuti u starosti o njima jer nije postojala mirovina. Najmlađi sin je odlazio obično od kuće i završavao u vojsci ili u crkvi. To je bila šablona koja je trajala stoljećima.
Što se onda toliko promijenilo da se ta šablona prekinula? Puno toga, ali ako bi morao dati odgovor u jednoj riječi onda bi ona bila: tehnologija. Ona nas prvenstveno oslobađa mukotrpnog čistog fizičkog rada i možda je najzaslužnija za povećanje životnog vijeka. Ima tu i nešto drugačijih razmišljanja... Dramatično povećanje životnog vijeka u dvadesetom stoljeću doprinijelo je ne toliko tehnologija koliko tri stvari vezane uz higijenu i zdravlje. Ljudi odvoze smeće i fekalije daleko od svojih kuća, peru ruke prije jela i veliki dio beba dobiva cjepiva da ne bi oboljela i umrla u prvih nekoliko godina života. No, meni izgleda kako je i u tom objašnjenju sadržana u velikoj mjeri tehnologija.
Izgleda kako ćemo uskoro dohvatiti osam milijardi ljudi na planeti, a često pitanje je - gdje je granica, do koliko i do kada će se povećavati broj ljudi na Zemlji? Svi oni koji se danas usuđuju govoriti o budućnost, a da pri tome ne potpada u neku od kategorija ljubitelja katastrofa, ne idu dalje od 2050. godine. Općeniti zaključak je kako bi oko 2050. godine mogli doći do devet, devet i pol milijardi ljudi i da bi tada prirast stanovništva na planeti mogao stati. Osnovni razlog je vjera kako će i oni dijelovi svijeta koji imaju broj djece u obitelji, kao što je to bilo i na ovim prostorima (na selu) prije ne tako davnih 70 – 80 godina, doseći ekonomski prosperitet nakon kojeg obitelj prosječno ostaje na dvoje do troje djece. Jednu optimističnu viziju, ali i s dosta ograda, iznio je ne tako davno sigurno jedan od najtraženijih govornika današnjice Hans Rosling.