piše: Vladimir Verden
Kao danas vodeći vanjskopolitički guru Financial Timesa Gideon Rachman uvelike modelira stajalište globalne financijsko-političke zajednice. U svoje prethodne dvije knjige dosta je dobro pogodio smjer događaja u bliskoj budućnosti, odnosno napetost među velikim silama i kraj zapadne dominacije, a u najnovijoj se bavi usponom snažnih, autokratskih vođa.
Nekada je to bio Martin Wolf, čiju su knjigu 'Shifts and Shocks' (2014.) kritičari ocijenili kao 'najuvjerljiviji i najcjelovitiji dosad objavljeni prikaz onoga što bi nas kriza trebala naučiti o suvremenim ekonomijama i ekonomiji'. Wolf je, kao glavni ekonomski komentator Financial Timesa, londonskog dnevnika globalnog dosega, i dalje vjerojatno najutjecajniji svjetski ekonomski kolumnist, ali ritam globalnih promjena fokus interesa danas je pomaknuo na 16 godina mlađega kolegu iz Financial Timesa Gideona Rachmana. Kao FT-jev vodeći vanjskopolitički guru od 2006. Rachman danas uvelike modelira stajalište globalne financijsko-političke zajednice.
U svojoj prvoj knjizi 'The Zero-sum World' (2010.) predvidio je da će financijska i gospodarska kriza koja je započela 2008. dovesti do svijeta prividne ravnoteže koji će karakterizirati rastuće napetosti između velikih svjetskih sila. Kritičar New York Timesa knjigu je tada opisao kao 'vjerojatno najbolji dostupni izvještaj o velikom postkomunističkom širenju osobne slobode i ekonomskog prosperiteta'. Njegova sljedeća knjiga, 'War and Peace in the Asian Century' (2016.) donijela je tezu da se 500 godina zapadnjačke dominacije globalnom politikom bliži kraju, što je posljedica uspona novih sila u Aziji. Fokusirao se na prijetnju sukoba između SAD-a i Kine i slabljenje globalne pozicije SAD-a. Šest godina kasnije najavljenim promjenama svjedočimo uživo.
Novo doba snagatora
Svoju novu knjigu 'The Age of the Strongman' Rachman započinje pripremama za ključni politički događaj 2018. – susret Donalda Trumpa i sjevernokorejskog diktatora Kima Jong-Una: 'Bilo je jasno da je Trumpova naklonost diktatorima natjerala čak i neke od njegovih viših službenika da se uznemire. U zraku Bijele kuće lebdjela je neizgovorena misao da je i sam Trump uveo neke od navika diktature u srce najveće svjetske demokracije. Predsjednikova divlja retorika, njegova sklonost vojnim paradama, njegova tolerancija prema sukobima interesa i netolerancija prema novinarima i sucima, sve su to značajke 'mišićavog stila' u politici – stila za koji se donedavno smatralo da je stran zreloj demokraciji Zapada. Pokazalo se da je Trump bio u skladu sa svojim vremenom. Od 2000. uspon moćnog vođe postao je središnja značajka globalne politike. U različitim prijestolnicama poput Moskve, Pekinga, Delhija, Ankare, Budimpešte, Varšave, Manile, Rijada i Brazilije samozvani 'snažni ljudi' (a zasad su svi oni muškarci) došli su na vlast…'
Uostalom, Trumpovo prvo predsjedničko inozemno putovanje odvelo ga je u svibnju 2017. u Saudijsku Arabiju. Rachman piše da je iste godine prijestolonasljednik Mohamed bin Salman postao de facto vođa te zemlje – najbogatije i najmoćnije arapske nacije. Novi lider brzo je izgradio globalni profil kakav je bio bez presedana među tajnovitom i introvertiranom saudijskom kraljevskom obitelji. MBS-a, kako je postao poznat, neki su na Zapadu hvalili upravo kao autoritarnog reformista kakav je Saudijskoj Arabiji trebao – sve dok ubojstvo i komadanje novinara disidenta Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu nije šokiralo obožavatelje prijestolonasljednika na Zapadu. 'A kada je bin Salmana na sljedećem summitu G20 prigrlio nasmijani Vladimir Putin, činilo se da ta slika sažima bezakonje i nekažnjivost novog razdoblja snagatora.'
Pogrešne procjene
Tendencija zapadnih komentatora da, barem u početku, naravno pogrešno, misle kako su jaki lideri liberalni reformatori pokazala se svojevrsnim obrascem, piše Rachman. I doista, kada je Recep Tayyip Erdoğan 2014. tek došao na vlast u Turskoj, New York Times ga je opisao kao 'islamskog političara koji favorizira demokratski pluralizam.' Na sličan način Nicholas Kristof, kolumnist New York Timesa, predvidio je 2013. da će Xi Jinping 'potaknuti ponovno oživljavanje ekonomskih reformi, a vjerojatno i političko popuštanje.' Izrazio je nadu da će pod Xijem 'Maovo tijelo napokon biti uklonjeno s Trga Tiananmen.' Dvije godine kasnije Thomas Friedman, još jedan utjecajni kolumnist New York Timesa (pamtimo ga po knjizi 'Lexus i maslina', prvom velikom panegiriku globalizaciji), prikazao je Mohameda bin Salmana kao 'uragan reformi', čovjeka koji je 'u misiji transformacije načina na koji se upravlja Saudijskom Arabijom.' Još 2017. godine, kada su se već pritužbe na Salmanov dosje o povredama ljudskih prava gomilale, Friedman je odmahivao rukom na te prigovore: 'Na političkom jelovniku ne postoji kategorija savršenog. Netko je morao obaviti ovaj posao – uvući Saudijsku Arabiju u dvadeset prvo stoljeće.'
Nisu isti, ali su slični
Rachman se ne boji ni suočavanja s vlastitim pogreškama, pa tako piše kako je 'jedan britanski kolumnist' ne tako davno pozdravio uspon Narendre Modija na vlast u Indiji 2014. u članku pod naslovom 'Indiji je potreban potres, a Modi je rizik koji vrijedi preuzeti.' Osam godina poslije Rachman priznaje: 'Ja sam bio autor tog članka', uz napokemu da je on uspon indijskog vođe od skromnog prodavača čaja do velikog lidera goleme zemlje opisao kao uzbudljiv, 'ali sada, nakon što sam svjedočio Modijevom nimalo kavalirskom stajalištu prema građanskim pravima, sigurno bih se poslužio drugim riječima'.
Rachman nam postavlja za budućnost možda ključno pitanje: 'Je li doista moguće usporediti demokratski izabrane vođe poput Trumpa ili Modija s neizabranim autokratima poput Xija ili Mohameda bin Salmana?'
Njegov nimalo ohrabrujući odgovor je – zapravo da, jer Europi, a nešto manje i SAD-u, nije nepoznat model jakih, a demokratski izabranih političkih lidera. De Gaulle, Churchill, Harald Willson, Margaret Thatcher, Willy Brandt, a našlo bi ih se još (u taj klub možemo slobodno uključiti i Tita, iako velikim dijelom s druge strane tadašnje političke barikade)… sigurno se ne mogu smatrati slabim, ni samo operativnim političarima.
Vjeruju svojoj obitelji
Strah je točka na kojoj se današnji autoritarni vođe razlikuju od jakih političara stare generacije. Današnji se ne sustežu od neprikrivene represije, pa ni osvete. Rachman piše da današnji mišićavi lideri nipošto nisu 'svi isti', ali među njima postoje velike sličnosti. A te su sličnosti važne i prosvjetljujuće. Povezuju ih četiri međusektorske karakteristike koje su zajedničke snažnom stilu: stvaranje kulta ličnosti, prezir prema vladavini prava, tvrdnja da su upravo oni zastupnici 'stvarnih ljudi' u njihovoj borbi protiv elita (snažno oružje populizma), a onda i politika vođena strahom i nacionalizmom. Pišući o novim snagatorima, Rachman nam donosi i suvremenu povijest nepotizma: 'Još jedan zajednički aspekt kulta ličnosti (današnjeg i povijesnih) je spajanje interesa moćnika i države. Sasvim je uobičajeno da članovi obitelji vođe budu imenovani na ključne pozicije u vladi. Erdoğan je za svojeg ministra financija postavio zeta Berata Albayraka, dok se s njim nije posvađao. Trump je Jaredu Kushneru, također zetu, dao središnju ulogu u američkoj diplomaciji i unutarnjoj politici (čini se da je za to sada kažnjen izdajom, navodno je upravo Kushner uoči policijske racije na Trumpovu floridsku rezidenciju dostavio podatke FBI-u). U Brazilu je Jair Bolsonaro svoja tri sina, Flávija, Eduarda i Carlosa, angažirao kao glasnogovornike te je Eduarda nominirao za brazilskog veleposlanika u SAD-u. Na Filipinima Duterteov preferirani kandidat da ga zamijeni na mjestu predsjednika bila je njegova vlastita kći Sara – s time da bi u tom slučaju on sam ostao potpredsjednik. U Britaniji je Boris Johnson imenovao svog brata Joa u kabinet, a kasnije i u Dom lordova.
Pumpanje straha 'od drugih'
Lideri skloni pokazivanju mišića obično vjeruju da institucije i zakon stoje na putu onome što treba učiniti, piše Rachman, a to je ujedno i snažna poruka poslovnoj zajednici (gdje je jezgra njegovih čitatelja) da duboko razmisli prije no što se upusti u biznis s kojim od današnjih autoritarnih režima.
Autoritarni lideri često se u svojim politikama oslanjaju na duboki strah da će dominantna većina biti raseljena, iako pritom trpe ogromne kulturne i ekonomske gubitke, piše Rachman, pa nabraja: 'teoriju zavjere da muslimani planiraju preuzeti Zapad promovirali su autori poput Francuza Renauda Camusa, čija je knjiga 'Le Grand Remplacement' (Velika zamjena) postala omiljeni tekst krajnje desnice. U Mađarskoj Viktor Orbán uporno ponavlja da masovna migracija predstavlja prijetnju opstanku mađarskog naroda. U Izraelu je Benjamin Netanyahu progurao zakon koji definira Izrael kao židovsku državu, dijelom kao odgovor na percipiranu demografsku prijetnju od arapske manjine…'
Neugodne asocijacije
U svjetlu sve češćih najava moguće Trumpove ponovne kandidature na predsjedničkim izborima 2024. Rachman nas upozorava da bi 'neuspjeh demokracije u Sjedinjenim Državama bio globalni događaj kataklizmičkih razmjera'. U posljednjih petnaest godina došlo je do najoštrijeg pada političkih sloboda diljem svijeta od tridesetih godina prošlog stoljeća. Ali čak i tijekom tih tridesetih dvije najmoćnije zemlje na svijetu, Sjedinjene Države i Britanija, ostale su liberalne demokracije. Ipak, neki aspekti moderne politike snažno podsjećaju na veliku krizu liberalne demokracije iz 30-ih godina 20. stoljeća. Političke slobode i demokracija ponovno se povlače. Protekcionizam je ponovno u modi. Liberali gube samopouzdanje. Želja autokratskih režima da pripoje dijelove susjednih država ili na neki drugi način prošire svoje teritorije, koja je stajala iza mnogih nevolja tijekom tridesetih, također se vraća u modu.
Da su Trump i njegovi pristaše uspjeli sabotirati demokratske izbore, tradicionalna uloga Amerike kao 'vođe slobodnog svijeta' 6. siječnja 2021. bila bi završena, a Trump bi ostao u Bijeloj kući. Da se to dogodilo, piše Rachman, dvije najmoćnije zemlje sadašnjeg doba, Sjedinjene Države i Kina, bile bi u rukama autoritarnih nacionalista. Ali Trumpov poraz na izborima u studenome 2020. ne znači da je opasnost prošla. S Putinovim ratom u Ukrajini i današnjim ekonomskim posljedicama sankcija Rachmanov portret svijeta u rukama mišićavih i netrpeljivih vladara nije nimalo privlačan, ali nipošto nemoguć.