Piše: Vladimir Verden
Profesor financija i direktor Centra za sistemski rizik na London School of Economics Jon Danielsson dosad se držao podalje od medijskog 'mainstreama'. Knjigom 'The Illusion of Control' dobio je svojih pet minuta slave u trenutku kada sustav izmiče kontroli. Dobri smo u upravljanju današnjim rizikom, kaže Danielsson, ali na račun ignoriranja obećanja i prijetnji budućnosti. To je iluzija kontrole
Neke knjige stignu u fokus tek kada ih spomene netko drugi, prepoznatljiviji od autora. 'Illusion of Control' (Iluzija kontrole) Jona Danielssona možda bi ostao neprimijećen da o knjizi u ljetnom broju magazina Foreign Affairs nije pisao jedan od najvećih globalnih stručnjaka za krize Barry Eichengreen. Kratak prikaz koji Eichengreen započinje rezigniranim (samoironičnim?) uzdahom: 'Ne još jedna knjiga o financijskim krizama!' vrlo brzo dovodi do zaokreta, gdje Danielssonu stiže pohvala kao autoru 'iznimno provokativnog i originalnog dodatka bogatoj literaturi'.
Samozatajni profesor
Za razliku od Eichengreena, dugogodišnjeg profesora kalifornijskog sveučilišta Berkeley, koji je reputaciju stekao davno, konciznim pisanjem o raznim oblicima krize i oštrom kritikom MMF-a (gdje je 1987./1988. bio savjetnik), ali i kolumnama u vodećim svjetskim medijima (pa u nekoliko navrata i u hrvatskom izdanju Forbesa), Jon Danielsson, profesor financija i direktor Centra za sistemski rizik na London School of Economics, dosad se držao podalje od medijskog mainstreama. Autor je knjiga 'Financial Risk Forecasting' (Predviđanje financijskih rizika) i 'Global Financial Systems, stability and risk' (Globalni financijski sustavi: stabilnost i rizik), cijenjenih od struke, ali ipak previše hermetičnih da bi doprle do šire publike. Sada je možda presudio povijesni trenutak – lako je zaključiti da je sustav izmakao kontroli.
Danielsson se vrlo malo zadržava u sadašnjosti. Prema njemu, gotovo svaki ekonomski cilj do kojeg nam je stalo postavljen je kao završetak dugoročnog razdoblja. Bilo da govorimo o mirovinama, okolišu, nekretninama, školstvu ili vjerojatnim predstojećim krizama, ono što se događa danas tek je osnova za naše pretpostavke. Važno je što će se dogoditi tijekom dolazećih godina, pa i desetljeća. Svakodnevne fluktuacije za većinu nas nisu važne. Stoga je razumljivo da način na koji upravljamo svojim financijskim životima treba naglašavati dugoročnost. Ali to se uglavnom ne događa. Dobri smo u upravljanju današnjim rizikom, ali na račun ignoriranja obećanja i prijetnji budućnosti. To je iluzija kontrole.
Nesavršeni modeli i mjerenja
Da bi potvrdio tezu, Danielsson pred nas postavlja brzi test. 'Koje su najrizičnije godine prošlog stoljeća? Je li to ipak bila pandemija COVID-19 u 2020.? Globalna kriza 2008.? ili velika depresija 1930-ih?' Rješenje pronalazi u odgovorima financijskog tržišta. Dvaput smo, piše Danielsson, 1962. i 1983. gotovo bili terminalno pogođeni, ali financijska tržišta ostala su mirna. Kubanska raketna kriza zamalo je 1962. dovela Sjedinjene Države i Sovjetski Savez do brutalnog sudara, Sovjeti su se povukli u zadnji čas. Još zanimljivija bila je 1983. kada smo, zbog grube pogreške ruskog sustava predviđanja, zamalo upali u nuklearni rat, što je javnost saznala mnogo kasnije (predsjednik SSSR-a, Brežnjevov nasljednik Jurij Andropov pogrešno je bio shvatio da Sjedinjene Države planiraju pokrenuti preventivni nuklearni napad).
Način na koji danas mjerimo financijski rizik, zaključuje Danielsson, ima mnogo zajedničkog s Andropovljevim ne baš preciznim sustavom ranog upozoravanja. Oba se oslanjaju na nesavršene modele i netočna mjerenja kako bi se donijele ključne odluke. Za razliku od temperature ili cijena, rizik se ne može promatrati izravno. Umjesto toga, natjerani smo zaključivati prema tome kako su se cijene kretale u prošlosti. Za to je potreban model. Danielsson citira britanskog velikog statističara Georgea Boxa: 'Svi su modeli pogrešni, ali neki su korisni.' Postoji mnogo modela za mjerenje rizika, većinom se međusobno ne slažu i ne postoji očit način da se utvrdi koji je najtočniji.
Egzogeni i endogeni rizik
Sljedeća prepreka su obrasci ljudskog ponašanja. Danielsson priziva Hymana Minskog, postkeynesijanskog ekonomista čiji je rad posmrtno (umro je 1996.) privukao pozornost u vrijeme financijske krize 2008. zbog teza da je državna intervencija ponekad nužna, a prevelika dereguliranost vodi nestabilnosti. Upravo je Minsky, upozorava nas danas Danielsson, prije četrdeset godina prvi uočio da preveliko oslanjanje na tehničku stabilnost sustava vodi destabilizaciji. I tu se, naravno, vraćamo Rusima i Andropovu, ne samo zbog nedavnog Putinova napada na Ukrajinu.
Sada postaje malo kompliciranije, ali ni trenutka zamorno. Danielsson piše da već neko vrijeme radi na ljudskoj dimenziji rizika i kako je s koautorima došao do korisne sheme klasifikacije rizika na egzogeni i endogeni. Pri tome endogeni rizik obuhvaća sve što proizlazi iz međusobnih interakcija ljudi koji čine financijski sustav. Suprotnost endogenom je egzogeno. Kad je prije šezdeset pet milijuna godina asteroid udario u Meksički zaljev i zbrisao dinosaure, bio je to egzogeni šok. Dinosauri zasigurno nisu učinili ništa da uzrokuju vlastitu smrt.
Vrlo aktualno pitanje je: 'Je li umjetna inteligencija (AI) pravi odgovor na izazove endogenog rizika?' To, piše Danielsson, ovisi o mnogočemu. Zasad pouzdano znamo da umjetna inteligencija sigurno može povećati našu učinkovitost i omogućiti nam da eliminiramo mnogo zamornih poslova pri upravljanju rizicima i usklađenosti. Dakle, pita Danielsson, što može poći po zlu?
Što može poći po zlu?
Zamislite da Bank of England funkcionira botovima, autonomnim računalnim programima sposobnim za međusobnu interakciju, i da je takav, zasad još imaginarni Bot Bank of England (BBoE) zadužen za financijsku stabilnost. U takvom sustavu bot u ulozi centralnog bankara razgovara sa svojim 'kolegama' u reguliranim bankama, prenoseći im informacije i provodeći usklađenost. Budući da se smatra kako 'roboti ne griješe', to bi bio savršen način za kontrolu financijskog sustava. To je, međutim, bilo točno u razdoblju kada su strojevi radili samo ono što smo mi isprogramirali, kada nisu imali mogućnost autonomnog učenja i zaključivanja.
Sada moramo vjerovati da BBoE donosi ispravne odluke. Ali, za razliku od ljudi, mi ne znamo kako središnja banka kojom upravljaju i gdje 'rade' botovi rasuđuje, zaključuje i odlučuje. Pa što će se dogoditi kada BBoE naiđe na neki problem koji nikada ranije nije registrirao? Čovjek se može osloniti na vlastito nagomilano iskustvo i na kanon ljudskog znanja. Umjetna inteligencija, upozorava Danielsson, to zasad ne može i nije vjerojatno da će uskoro moći.
U međuvremenu, neprijateljskim agentima je prilično lako iskoristiti BBoE. Neprijateljski agent, a to može biti neki trgovac, terorist, neprijateljska nacionalna država ili jednostavno kriminalac, mora pronaći samo jednu slabost koju će iskoristiti. I to može napraviti u potpunoj tajnosti dok ne bude prekasno da BBoE išta poduzme. Danielsson je uvjeren da u takvom slučaju, 'bez obzira na stupanj razvijenosti tehnologije, BBoE ne može pobijediti'.
Sustavne krize su ozbiljne
Danielsson sustavni rizik definira kao 'priliku da financijski sustav spektakularno zakaže u obavljanju onoga što bi trebao'. U institucijama koje Danielsson naziva 'globalnom vlasti', multilateralnim tijelima poput Međunarodnoga monetarnog fonda, Banke za međunarodna poravnanja i Odbora za financijsku stabilnost, preferiraju užu definiciju rizika, za njih je to 'poremećaj tijeka financijskih usluga koji je potpunim ili djelomičnim smanjenjem financijskog sustava i ima potencijal da izazove ozbiljne negativne posljedice za realno gospodarstvo.' Ovdje su ključne dvije riječi: 'financijski' i 'sustav'. A što se dogodilo u vrijeme pandemije COVID-19?
Budući da je financijski sustav toliko temeljan za gospodarstvo, većina ekonomskih kriza su također i sustavne krize. COVID-19 je sigurno pogodio gospodarstvo, umanjujući u drugom tromjesečju 2020. BDP većine zemalja 10 do 20 posto, ali financijski sustav je ovdje imao ulogu (više ili manje aktivnog) promatrača. Ako financijski sustav nije sam uzrokovao pad ekonomije i nije učinio stvari ni boljima ni lošijima, onda, prema Danielssonu, ni krizu koju je donijela pandemija ne treba promatrati kao krizu sustava. Sustavne krize su ozbiljne. Stotine milijuna ljudi, podsjeća nas Danielsson, patile su u velikoj depresiji, i okrenule se politikama koje su dovele do Drugoga svjetskog rata. Ljudi su izgubili posao, ušteđevinu, pa čak i živote. Populizam je napredovao.
Cijena oholosti
Nije ni čudo da takve krize želimo spriječiti, piše Danielsson, to štoviše ne mora biti ni težak posao. Zamka je u tome što neka rješenja vode u zabačene rukave autoritarne politike. I Kuba i Sjeverna Koreja prilično dobro upravljaju sustavnim krizama. Danielsson se tu poigrava ironijom: 'Riješite se financijskog sustava i voilà, nema više sustavnih kriza.' Točno, to je lako, ali troškovi su neprihvatljivi. Tko danas želi živjeti na Kubi ili u Sjevernoj Koreji? Trebamo financijski sustav da preuzmemo rizik. Uz rizik dolazi i neuspjeh, koji je esencijalan dio zdrave ekonomije; gospodarstvo bez neuspjeha ne preuzima dovoljno rizika i ne raste dovoljno brzo.
Danielsson nas upozorava na još jednu duboko ukorijenjenu pogrešku: zaboravili smo povijest do 2008. Svi su, piše, zaključili da smo do 2007. riješili problem krize. Zašto? Prvo iz oholosti. Većina stručnjaka bila je uvjerena da su moderni sustavi upravljanja rizicima zajedno sa svojim čvrstim regulama sofisticirani i robusni. Kreatori politike, akademici i praktičari, svi su mislili da su krize povezane s manje razvijenim gospodarstvima, zemljama sa slabim financijskim propisima te obiljem korupcije i zloporabe, a da su 'razvijene zapadne ekonomije' (jedna od sintagmi koje se često zlorabe) pronašle čaroban način sprječavanja kriza, kombinirajući učinkovite financijske propise i usmjereno upravljanje rizikom. Jednostavno sažeto: nisu.