Za uklanjanje zgrada koje su kulturno dobro ili se nalaze unutar povijesne urbane cjeline mora se pribaviti suglasnost mjerodavnih za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara. Suglasnost se, ‘po novome‘, mora dostaviti u roku od pet dana od zaprimanja zahtjeva, a ako izostane, smatrat će se da je pozitivna. Očitovanje će vjerojatno stizati u roku, ali negativno, zbog prekratkog roka za provjeru
Budući da ni godinu i pol dana nakon potresa u Zagrebu nije počela obnova potresom pogođenoga glavnoga grada, nepotrebno je reći da građani s nestrpljenjem očekuju izmjene i dopune zakona kolokvijalno nazvanog 'zakon o obnovi', jednako kao i oni s područja Banije, koje je i mnogo jači potres pogodio nešto kasnije. Napokon je ovog listopada Prijedlog ušao u zakonodavnu (hitnu) proceduru i može se očekivati da prije kraja mjeseca bude i usvojen. No, pitanje je imamo li svi zajedno razloga biti zadovoljni. Prema našem mišljenju, već sada je jasno da ima razloga strahovati, što je s obzirom na očekivanja, ali i objektivno veliku važnost problematike kojom se zakon bavi, jako loše.
Zaboravljena provedivost
Ni nakon što smo prijedlog više puta pozorno pročitali (a to se posebno odnosi na prijelazne i završne odredbe) nismo našli baš ništa o barem dvije stvari koje nam izgledaju ključne. Kao prvo, nigdje nema ništa o stavljanju izvan snage (trajno ili privremeno do završetka postupka obnove) pojedinih odredbi zakona za koje se tvrdi da su 'kočile postupak obnove'. Kao drugo, nigdje nema ničega o povratnom ili retroaktivnom učinku dijela zakona zbog posebno opravdanih razloga.
S druge strane, očito se nije vodilo dovoljno računa o tome koliko su odredbe zakona realne, točnije provedive. Dobro je poznato npr. da su kulturna dobra 'usko grlo' u postupcima i da mjerodavna tijela za kulturu ne uspijevaju ažurno rješavati razne suglasnosti (možda su najpoznatiji pojedini slučajevi u Glini). Unatoč tome, članak 15. uređuje pitanje uklanjanja zgrada koje su pojedinačno kulturno dobro ili su unutar povijesne urbane cjeline, tako da se za uklanjanje mora pribaviti suglasnost mjerodavnog tijela u skladu s propisima kojima se uređuje zaštita i očuvanje kulturnih dobara. Suglasnost je mjerodavno tijelo dužno dostaviti u roku od pet dana od zaprimanja zahtjeva, pri čemu će se, ako se u propisanom roku ne očituje o zahtjevu, smatrati da je suglasnost izdana. Nije teško pretpostaviti da će na sve zahtjeve uslijediti očitovanje u tom roku, ali ako nema vremena za provjeru očitovanje će i bez provjere biti negativno. Naime, predmnijevanje suglasnosti značit će i sumnju da se time nekome pogodovalo. Ako je tako, čemu služi takvo zakonsko rješenje?
Rušenje bez vlasnika
Odredbama članka 18. uređuje se djelotvorniji i brži način uklanjanja uništenih obiteljskih kuća i drugih uništenih zgrada čiji ostaci neposredno prijete sigurnosti ili zdravlju ljudi. U primjeni postojećega zakonodavnog okvira pokazala se potreba za jasnijim definiranjem postupanja u vezi s uklanjanjem zgrada, osobito onih koje su uništene toliko da predstavljaju opasnost za živote građana. Budući da postojeći model rješavanja toga pitanja uključuje ponajprije suglasnost vlasnika odnosno suvlasnika za uklanjanje takvih zgrada, elementarna nepogoda izazvana potresom pokazala je potrebu za brzim djelovanjem i odlučivanjem o rušenju i kada takve suglasnosti nema.
Stoga se tim člankom propisuje da u postupku uklanjanja zgrade uništene ili oštećene potresom čiji ostaci neposredno prijete sigurnosti, zdravlju ljudi i drugim zgradama ili stabilnosti tla na okolnom zemljištu građevinski inspektor odmah donosi rješenje o uklanjanju uništene zgrade i/ili dijela zgrade, bez suglasnosti vlasnika/suvlasnika i suglasnosti mjerodavnog tijela u skladu s propisima kojima se uređuje zaštita i očuvanje kulturnih dobara. Rješenje o uklanjanju dostavlja se vlasniku/suvlasniku/upravitelju zgrade odnosno nepoznatom vlasniku stavljanjem rješenja na oglasnu ploču mjesno odgovornoga područnog ureda odnosno ispostave Državnog inspektorata, a obavijest o tome objavljuje se na mrežnim stranicama Državnog inspektorata. Troškovi izvršenja tog rješenja uključujući troškove zbrinjavanja i obrade građevinskog otpada namiruju se iz državnog proračuna. I bez te promjene moguće je narediti i provesti rušenje uništenih zgrada čiji ostaci neposredno prijete sigurnosti ili zdravlju ljudi. Ako se krenulo u promjene okvira, zašto nije uvedena neka minimalna, posebna većina za takve slučajeve?
Zgrade čekaju pravilnike
Taj zakon uređuje gradnju zamjenskih obiteljskih kuća, a višestambene zgrade bit će definirane odgovarajućim dokumentima – programima mjera. Kada se zna koliko je zahtjevnije pitanje višestambenih zgrada, treba se pitati – kako to da zakon propisuje ono manje složeno, a ono složenije prepušta se podzakonskom aktu?
Naravno da je prekrasno da je država preuzela na sebe u cjelini konstrukcijske zahvate, da je odustala i od tražbina prema toj osnovi i njihova osiguranja hipotekom, ali zar nije takvo što moglo biti uvjetovano suglasnošću za nadogradnju ili dogradnju (naravno u skladu s planovima i urbanizmom) ili barem sudjelovanjem suvlasnika na način da se maksimalno podigne razina konstrukcijske sigurnosti. Na kraju, zar ne bi bio logično i da se tim zakonom, odmah, obuhvatilo i gospodarske zgrade, koje su uvjet opstanka onima koji u njima rade.