Piše: Stjepan Lović, Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
Od stupanja na snagu Zakona o medijima (NN 59/2004) 18. svibnja 2004. prošlo je gotovo dvadeset godina pa je radi izrade novoga zakona koji će regulirati područje javnog priopćavanja formirana radna skupina. Nije sporno da je postojeće zakonsko rješenje zastarjelo i nije u skladu s promjenama koje se zbog digitalizacije godinama događaju na tom području.
Ta tema ponovno je dospjela u javnost kad je Hrvatsko novinarsko društvo (HND) 19. srpnja uputilo Ministarstvu kulture i medija odgovor na radni tekst Nacrta zakona o medijima koji je Ministarstvo 5. srpnja dostavilo članovima radne skupine – ocijenivši ga neprihvatljivim. U odgovoru koji potpisuje predsjednik HND-a Hrvoje Zovko, objavljenom na HND-ovim internetskim stranicama, problematiziraju se mnoge odredbe.
Otkrivanje izvora informacija
Iako za sada u javnosti nije objavljen cjeloviti radni tekst novoga zakona o medijima koji je izazvao prijepor između struke i Ministarstva, iz javne polemike proizlazi da je, između ostalog, sporno obvezivanje novinara da otkrije svoj izvor informacija. HND u svome javnom priopćenju tu obvezu kao i cijeli radni tekst smatra neprihvatljivima jer bi unazadili medijske slobode i položaj novinara i novinarstva.
Ministrica Nina Obuljen Koržinek pak navodi da je ratio te odredbe da se odgovornost s novinara prebaci na nakladnike i urednike, dakle zaštita novinara, protiv kojih se trenutačno podnosi velik broj tužbi. Očigledno je predlagatelj zakona namjeravao, barem prema onome što je predstavljeno javnosti, preformulacijom postojeće odredbe prema kojoj novinar nije dužan odati podatke o izvoru informacije, ali je s podatkom o neimenovanom izvoru informacije prije objavljivanja dužan upoznati glavnog urednika onako kako je to utvrđeno statutom medija, obvezati novinara da glavnom uredniku u svakom slučaju otkrije izvor informacije.
Postavlja se, međutim, pitanje kako će na taj način novinar biti zaštićen od parnica radi naknade štete koje se protiv njega pokreću prema općim odredbama Zakona o obveznim odnosima o izvanugovornoj odgovornosti za naknadu štete prouzrokovane krivnjom, a ne prema Zakonu o medijima. Dvojbeno je bi li se novinar u takvoj parnici mogao osloboditi krivnje navodeći da je svoj izvor informacija otkrio glavnom uredniku koji je usprkos tomu objavu informacija odobrio, zbog čega za njezinu objavu na kraju i odgovara. Ako predloženo rješenje postane zakonska odredba, ostaje da se vidi kako bi takav pravni argument cijenio sud u parnici.
Parnice radi naknade štete
U svakom slučaju, ako bi se novinar na taj način i oslobodio izravne odgovornosti, za njega i dalje ostaje opasnost da se nakladnik kao njegov poslodavac regresno namiri od njega kao svojeg radnika za ona potraživanja koja je nakladnik sudski obvezan namiriti trećim osobama.
Dakle, ako se već namjeravalo zaštititi novinare od tužbi trećih osoba, svrhovitijim se čini detaljno regulirati tužbe koje se podnose izravno protiv novinara radi naknade štete u sklopu samoga Zakona o medijima kao posebnoga zakona koji regulira područje medijskih sporova. Naime, Zakonom o medijima već su regulirane tužbe koje se protiv glavnih urednika podnose radi objave ispravka informacije kao primarnog oblika reparacije štete nastale objavom informacija i tužbe radi naknade štete koje se podnose protiv nakladnika.
Tako se u parnicama radi naknade štete nakladnik može osloboditi odgovornosti ako je sporna informacija utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije, i ako je postupano u dobroj vjeri. Teret dokaza u takvim slučajevima upravo je na nakladniku.
Kad je izvor spornih informacija tajan, nakladnici čiji novinari nisu provjerili informacije dobivene od svojih tajnih izvora teško će moći s uspjehom dokazati njihovu točnost, a samo pozivanje na tajni izvor informacija ne ekskulpira ih od odgovornosti. S druge strane, nakladnici čiji su novinari postupali kako nalažu zakon i Kodeks časti hrvatskih novinara s uspjehom će moći dokazati točnost svojih informacija.
Bolje rješenje
Stoga bi, umjesto što se novinarima nalaže da svoje izvore informacija otkrivaju glavnim urednicima, oportuno bilo proširiti taj ekskulpacijski razlog i na tužbe koje treće osobe podnose izravno protiv novinara. Tako bi se novinari mogli ‘braniti‘ jednako kao što to sada čine nakladnici u medijskim parnicama radi naknade štete.
Zaključno, teško je da će se predloženim rješenjem postići svrha koju predlagatelj zakona proklamira – zaštita novinara od tužbi. Tužbe protiv novinara podnose se, a i ubuduće će se podnositi u skladu s općim odredbama o naknadi štete – sa Zakonom o obveznim odnosima – neovisno o eventualnoj obvezi novinara da uredniku otkrije izvor informacija.