piše: Vladimir Verden [email protected]
Gerstleova nova knjiga ‘The Rise and Fall of the Neoliberal Order‘ omah po izlasku nazvana je ‘instant klasikom‘, knjigom koju treba pročitati da bi se razumjelo kako smo se doveli do ovog kritičnog svjetskog trenutka. Secirajući mehanizam neoliberalizma, Gerstle identificira dodirne točke konzervativizma i liberalizma, sa ili bez ‘neo‘. Ima ih mnogo.
Knjige čovjeka privlače različitim načinima. Neke imenom autora. Druge dobro odabranim, duhu vremena prilagođenim naslovom. Treće dizajnom omota. Malo tko u Europi izvan akademskih krugova upoznat je s radom Garyja Gerstlea, profesora američke povijesti na Cambridgeu. Kolumnistica Financial Timesa Rana Foroohar njegovu je novu knjigu ‘The Rise and Fall of the Neoliberal Order"‘ (‘Uspon i pad neoliberalnog poretka ‘) ipak proglasila instant klasikom, i potrudila se objasniti zašto. Povjerujemo li joj, ekonomska povijest Garyja Gerstlea ključno je štivo želimo li razumjeti kako smo došli do današnjeg obračuna s kapitalizmom.
Jedno, drugo ili isto?
Gerstleove teze su jasne, kao i pitanja koja postavlja. U SAD-u je konzervativizam dugo bio preferirani izraz za uokvirivanje najvažnijih političkih događaja. Zašto onda politički poredak koji je dominirao Amerikom krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća označavati neoliberalnim, a ne konzervativnim? Autor smatra da taj izbor zaslužuje objašnjenje, pa piše da konzervativizam, u klasičnom smislu, označava poštovanje tradicije, poštivanje postojećih institucija i hijerarhija koje ih strukturiraju, te sumnju u promjenu.
Ove ideje mogu se pronaći u američkoj politici u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, što je najvažnije u raširenoj odlučnosti među bijelim južnjacima da zadrže rasne privilegije u eri građanskih prava i među Amerikancima diljem zemlje koji su se, u ime tradicija, gurali protiv oslobodilačkih pokreta koji su pozivali na jednaka prava žena i homoseksualaca, te na seksualnu slobodu. Europa, s druge strane, djeluje konzervativnije, ali je zadržala dio šezdesetosmaške ‘revolucionarne‘, probuđene svijesti o slobodi, jednakosti i otvorenosti prema različitostima. Druga uvjerenja koja se obično povezuju s konzervativizmom, međutim, ne uklapaju se udobno pod ovu političku etiketu. Glorifikacija slobodnog tržišta, poduzetništva i preuzimanja ekonomskog rizika bila je središnja točka politike američke Republikanske stranke kasnog dvadesetog stoljeća. Riječ nije bila o održavanju tradicije ili institucija koje su je podupirale; radije, radilo se o narušavanju tradicije i nepostojećih institucija koje su stajale na putu.
Stižu ‘rizični‘ kapitalisti
Neoliberalizam je, piše Gerstle, zato ‘vjera koja eksplicitno poziva na oslobađanje moći kapitalizma‘. Pozivanje na ovaj termin omogućuje mu pomaknuti fokus političke povijesti u posljednjoj trećini (američkog) dvadesetog stoljeća s bijelih južnjaka i obiteljskih patrijarha koji se opiru promjenama, na rizične kapitaliste, ‘modernizatore‘ Wall Streeta i pionire informacijske tehnologije koji nastoje potaknuti promjenu naprijed.
Gerstleova knjiga sugerira nam da je taj pomak fokusa odavno zakasnio. Kao primjer, odmah u oštrom startu navodi kako je središnje mjesto u politici Clintonovih godina bilo rezervirano za ‘glavne zakonodavne pakete‘ koji su iz temelja restrukturirali američki informacijski/komunikacijski i financijski sustav i čiji je utjecaj na političku ekonomiju dvadeset i prvog stoljeća bio odlučujući. U Europskoj uniji slične su promjene uvodili prethodnik Angele Merkel, Gerhard Schröder u Njemačkoj i Tony Blair u Ujedinjenom Kraljevstvu. Francuzi i Talijani slijedili su svoje modele ‘moderniziranog kaosa.
Zato je dekonstrukcija uobičajene definicije konzervativnog i liberalnog, barem kako te pojmove definira američka ekonomska povijest, možda najkorisnije što Gerstle čini za čitatelja. Primjerice, bivši republikanski predsjednici Ronald Reagan i oba Busha bili su ‘konzervativni‘, dok su njihovi vršnjaci iz demokrata Bill Clinton i Barack Obama bili ‘liberali‘. Pa ipak, svi bi se oni mogli opisati kao neoliberali, jer mnoge su njihove ekonomske politike u osnovi bile usmjerene na oslobađanje kapitalizma, s temeljnim uvjerenjem da će tržišta, doista, znati najbolje.
Sloboda tržištu, neograničena
Neoliberalizam je zato, piše Gerstle, a tu ga vrijedi citirati: ‘…vjera koja cijeni slobodnu trgovinu i slobodno kretanje kapitala, robe i ljudi. Slavi deregulaciju kao gospodarsko dobro koje nastaje kada se vlade više ne mogu miješati u rad tržišta. Valorizira kozmopolitizam kao kulturno dostignuće, proizvod otvorenih granica i posljedičnog dobrovoljnog miješanja velikog broja različitih naroda. Pozdravlja globalizaciju kao poziciju u kojoj svi pobjeđuju, a koja istovremeno obogaćuje Zapad (kokpit neoliberalizma), dok donosi neviđenu razinu prosperiteta ostatku svijeta. Ta su načela vjeroispovijesti duboko oblikovala američku politiku tijekom procvata neoliberalnog poretka.‘
Dodavanje prefiksa ‘neo‘ na riječ ‘liberalizam‘, za Gerstlea ne znači razlikovanje novog liberalizma od klasičnog, nego odvajanje od onoga što je moderni liberalizam, u rukama Franklina Roosevelta, postao: verzija socijaldemokracije koja je zahtijevala daleko veću intervenciju vlade u tržišne mehanizme od onoga što su liberali u klasičnom modusu, poput Rooseveltova prethodnika u Bijeloj kući, Herberta Hoovera, mogli tolerirati. Oni političari koji su podržavali Hoovera na kraju bi sebe nazvali konzervativcima.
Model za razumijevanje neoliberalizma, kao modela vođenog elitom, piše Gerstle, ne može biti dovoljan da objasni popularnost koju su neoliberalni stavovi postigli u SAD-u, ali i na europskom zapadu (i u postkomunističkoj Europi kasnije). Ronald Reagan uvjerio je mnoge Amerikance da će pridruživanje njegovom političkom križarskom pohodu osloboditi ekonomiju od regulacije i učiniti ih slobodnima. On je tu slobodu uokvirio kao pravo po rođenju svakog Amerikanca jer, kako je objašnjavao uoči izbora, ‘težnja za tom slobodom bila je razlog zašto se vodila američka revolucija, razlog zašto je američka nacija nastala‘. Što je, međutim, Reagan napravio? Oživio je ‘emancipacijski jezik‘ klasičnog liberalizma za publiku s kraja dvadesetog stoljeća. Njegovo se predsjedanje Amerikom povezivalo sa slobodom tržišta, ali to je istovremeno bilo razdoblje pobune protiv napretka građanskih prava osvojenih nakon "revolucionarne" 1968..
Vrhunac - slom komunizma
Pad komunizma je (a zapravo raspad SSSR-a) otvorio je veliki dio svijeta kapitalizmu. Istovremeno, ti su događaji proširili spremnost Kine (i danas nominalno komunističke države) da eksperimentira s kapitalističkom ekonomijom. Kapitalizam je tako devedesetih godina prošlog stoljeća postao globalan na način na koji to nije bio nijedan sustav od prije prvog svjetskog rata. Globalizirani svijet 1990-ih i 2000-ih nezamisliv je bez sloma komunizma.
Usto, pad komunizma je u Americi, ali i u Europi i drugdje, izbrisao klasni kompromis između kapitalističkih elita i radničke klase. Svijet je očišćen od najvatrenijeg protivnika kapitalizma. Ogromna nova područja i narodi odjednom su se (barem u teoriji) mogli privesti na jedinstveno kapitalističko tržište. Zapravo, činilo se da su mogućnosti rasta i profita neograničene. Gerstle tumači kako je ‘neoliberalni poredak nastao iz ruševina New Deal poretka‘. Razumijevanje uspona i pada tog ranijeg poretka mjesto je gdje počinje njegova potraga za razumijevanjem neoliberalnog poretka. A onda slijede godine raspadanja.
Godina raspadanja
Gerstle piše kako su u godinama nakon Velikog kraha 2008.-2009., različite skupine građana, prvo u SAD-u, a onda u svijetu, počele svoju ekonomsku nevolju pretvarati u politički bijes i prosvjed. Ti prosvjedi počeli su zapravo ranije, u Seattleu (1999.), Pragu (2000.) i Genovi (2001. i 2008.) kada su ih logistički i financijski u značajnoj mjeri poduprli industrijski sindikati iz razvijenih zemalja, kao najveći protivnici globalizacije. Po Gerstleu, međutim, ključan je dan u veljači 2009. kada su američki bijelci, koji su sebe vidjeli kako stoje izvan (ekonomski i kulturno) prosperitetnih koridora neoliberalnog poretka, pokrenuli Tea Party ‘kako bi povratili svoju naciju‘.
Dvije godine kasnije, mladi ljudi različitih rasa koji su otkrili da su s velikom recesijom isparila njihove ekonomske šanse, zauzeli su mali Zuccotti Park u donjem dijelu Manhattana, najavljujući da su došli okupirati Wall Street; ostali su mjesecima i pokrenuli globalni prosvjed protiv ekonomske nejednakosti. Uslijedio je bijes zbog brutalnog učinka pucanja nekretninskog balona i policijskog nasilja u siromašnim zajednicama. S druge strane oceana, Nigel Farage s Brexitovcima, ali i žuti prsluci u Francuskoj, uz salonsko preslikavanje uvezenih pokreta "occupy" i "Anonymousa", dali su impuls europskim neliberalnim liderima (Orban i Kaczyński). Hrvatska je tu struju upoznala kroz Vilibora Sinčića, Ivana Pernara i Mislava Kolakušića.
Sumrak globalizacije
Negdje na toj liniji ponovo je postao važan ‘najpopularniji američki socijalist‘ Bernie Sanders, tu je eksplodirao pokret ‘progresivaca‘ s Alexandrijom Ocasio Cortez i, ipak nešto konzervativnijom Elisabeth Warren. Tu je i korijen eksplozivne zvjezdane slave francuskog, ljevici orijentiranog ekonomista Thomasa Pikettyja i njegovog kruga suradnika s obje strane oceana (Gabriel Zucman, Emmanuel Saez).
Gerstle ne zaboravlja primijetiti kako je malo tko bio toliko iznenađen ishodom izbora 2016. kao sam Donald Trump, koji ‘baš i nije očekivao pobjedu‘. Trump je, a mi tu mirno možemo usporediti Trumpa i Zorana Milanovića, za predsjednički stol sjeo uz škrt, a vjerojatnije nikakav plan svoje administracije, što se pokazalo kritičnim u prvim koracima novoizabranog predsjednika, s brojnim imenovanjima u vladi i brojnim političkim pitanjima koje je trebalo svladati.
Gerstle pred kraj knjige ističe kako je Trump možda ‘gurao na otvorena vrata‘, i uspio ubrzati promjenu globalizacije, koja se počela mijenjati nakon 2008., kada su i ‘proizvođači i potrošači u raznim zemljama doveli u pitanje težnju za svijetom bez granica‘. ‘Uspon i pad neoliberalnog poretka‘ ukazuje nam koliko su neki od tih obračuna ksenofobni, pa i otvoreno rasistički. Dok čekamo rasplet, Gerstleova povijest liberalizma, sa ili bez prefiksa ‘neo‘, bitno je štivo za postneoliberalnu eru.