Likvidnost: Koliko je novca potrebno za neometano poslovanje i kako ga osigurati

piše: Mario Kurtović, financijski konzultant

Kad kažemo da je neko poduzeće likvidno, pod time mislimo da ima dostatnu količinu novca i novčanih ekvivalenata za podmirenje dospjelih obveza. U najužem smislu, likvidnost čine novac i novčani ekvivalenti, odnosno imovina koja se u vrlo kratkom roku može konvertirati u novac bez većih gubitaka. Primjerice, ako poduzeće posjeduje obveznice države visokoga kreditnog rejtinga (npr. Njemačke, pa čak i Hrvatske), one se mogu lako prodati na tržištu i tako poduzeće u vrlo kratkom roku može doći do novca.

Što je likvidnost

Kad govorimo o likvidnosti poduzeća u najužem smislu, ocjena likvidnosti je binarna: ako poduzeće u nekom trenutku može podmiriti svoje obveze, ono je likvidno. U suprotnome, poduzeće je nelikvidno. Međutim, u svakodnevnom životu procjenjujemo hoće li naše poduzeće, naš kupac ili zajmoprimac biti u mogućnosti podmiriti svoje obveze u budućnosti. Takva promišljanja nužna su za donošenje odluke o tome hoćemo li nekome odobriti prodaju uz odgodu plaćanja, hoćemo li nekome odobriti kredit ili hoće li naše poduzeće opstati na tržištu. U tom slučaju govorimo o likvidnosti u širem smislu.

Također u širem smislu, likvidnost osim novca i novčanih ekvivalenata čine i elementi poput novca raspoloživog po nepovučenim kreditnim linijama u bankama, refinanciranja, novih vanjskih izvora financiranja, vanjske potpore u obliku kredita ili vlasnikovih kapitalnih injekcija te zajamčen i/ili stabilan novčani tok. Ocjena likvidnosti u nekom trenutku uvijek je jednostavna, ali razmatrati likvidnost u kontekstu budućnosti zahtjevan je i nezahvalan proces. Pogreške se lako dogode, a posljedice mogu biti velike.

Kakav je pristup na Zapadu

Tijekom karijere imao sam prilike raditi na kreditiranju srednjih i velikih europskih poduzeća. U njihovu pristupu upravljanju likvidnošću, među ostalim, fascinirale su me dvije stvari. Prvo, kad je izbila pandemija, sva poduzeća požurila su se povući svu dostupnu likvidnost u obliku odobrenih sredstava po kreditnim linijama i izdavanja dužničkih vrijednosnih papira (obveznice, Schuldscheins, komercijalni zapisi itd.), ne pitajući za cijenu zaduženja! Najvažnije je bilo preživjeti razdoblje pandemije, za koje se nije znalo koliko će trajati, pa makar to stajalo i deset posto kamata na novo zaduženje. Alternativa je bila nelikvidnost, što automatski znači i propast.

Drugo, odobrio sam velik broj kredita poduzećima kojima kredit realno uopće nije ni trebao! Često smo pitali klijente koji su razlozi za traženje kredita kad im je likvidnost toliko dobra da im on zapravo i ne treba. Najčešći je odgovor koji smo dobivali bio: ‘Održavanje odnosa s bankama.‘ To podrazumijeva da banka poznaje klijenta, klijent poznaje banku i što mu može ponuditi kad mu sredstva zatrebaju. Na taj način odobravanje kredita u slučaju potrebe za ulaganjem, akvizicijom ili sredstvima za poboljšanje likvidnosti ide mnogo brže. Pri odobravanju kredita novim klijentima postupak može trajati i do šest mjeseci, što može biti prekasno. Iz tih pristupa možemo zaključiti da dobro vođena poduzeća o likvidnosti razmišljaju aktivno. U njima su svjesni da ona znači razliku između opstanka i propasti te razumiju da se na osiguravanju likvidnosti za loša vremena treba pripremati u dobrim vremenima.

U Hrvatskoj malo bolje nego prije

U Hrvatskoj je nelikvidnost godinama bila rak-rana gospodarstva. Danas još postoje segmenti u kojima vlada kultura neredovitog plaćanja (npr. dio državnog zdravstva), međutim situacija je neusporedivo bolja nego u vremenima prošle krize (2008. – 2014.) i godinama koje su joj prethodile.

Ipak, i dalje imamo vrlo malo kompanija s jasnom politikom upravljanja likvidnošću. Vrlo malo njih ima eksterni kreditni rejting, općenito imamo malo kompanija izlistanih na burzi (a i među izlistanima situacija je sve samo ne idealna), a ni banke ne prisiljavaju klijente da budu transparentniji. Tako se na kraju sve svodi na to kako će se vlasnik i menadžment postaviti u vezi s tim.

Tri su glavna razloga za ovakvo stanje u Hrvatskoj: nepostojanje vanjskih faktora koji bi prisilili kompanije da budu transparentnije i konzistentnije, zatim volatilnost novčanog toka i poslovnog modela u kombinaciji s čestim promjenama strategije te nedostatak svijesti o važnosti upravljanju likvidnošću.

Što se krije iza brojeva

Važno je napomenuti da likvidnost ne možemo promatrati izolirano, već ju je potrebno promatrati u kontekstu zaduženosti poduzeća. Tako je prema podacima o poslovanju hrvatskih poduzeća za 2023., na uzorku od 1900 kompanija s godišnjim prihodom višim od 10 milijuna eura, situacija sljedeća: 10 posto poduzeća istodobno je niskolikvidno i visokozaduženo, što znači da su u velikom riziku od bankrota; 20 posto poduzeća je ili niskolikvidno ili visokozaduženo, što također znači da su u zoni povećanog rizika; 70 posto poduzeća ima nominalno zadovoljavajuću likvidnost uz istodobnu nisku ili umjerenu zaduženost.

Iako ti podaci na prvu stvaraju dojam da je situacija jako dobra, postoji nekoliko caka. Prvo, ne smijemo zanemariti da je gotovo svako treće poduzeće visoke ili vrlo visoke rizičnosti. Drugo, u okviru ovih 70 posto velik je broj podružnica stranih korporacija koje uopće nemaju potrebu za kreditnim zaduženjima na razini hrvatskih entiteta, pa je slika umjetno poboljšana. Treće, četvrtina od ovih 70 posto su poduzeća kojima novac na računima ne pokriva ni trećinu ostvarene EBITDA-e, što znači da im raspoloživi novac nije dovoljan da amortizira ni umjeren poremećaj u poslovanju.

S obzirom na veliku volatilnost novčanih tokova i poslovnih modela hrvatskih poduzeća možemo slobodno reći da su i ta poduzeća povećane rizičnosti iako podaci na prvu šalju pozitivniju sliku. Na kraju dođemo do broja od gotovo 50 posto poduzeća čija je likvidnost daleko od optimalne. Jer, kako smo rekli na početku, likvidnost treba promatrati u širem kontekstu, u kontekstu budućnosti i postojanja rezerve za apsorpciju određene razine poremećaja u poslovanju.

Zapravo – nije dobro

U okviru portfelja svojih klijenata imam upravo strukturu koja reprezentira prethodno navedeno. Tako, s jedne strane, imam klijente kod kojih je likvidnost nominalno dobra, no potencijalna recesija mogla bi izbrisati velik dio sredstava u kraćem do srednjem roku jer bi ili izgubili kupce ili bi im marže bile pod velikim pritiskom. S druge strane, imam i klijente koji su i u ovim, uvjetno rečeno dobrim, vremenima pod velikim pritiskom likvidnosti zbog maksimalne iskorištenosti kreditnih linija i realno ovise o bankovnim refinanciranjima, a novac je uglavnom utrošen na rast, koji se može i ne mora dogoditi. U svim tim slučajevima radimo na tome da poboljšamo likvidnost kako bi se eliminirala ovisnost o bankama i kako bi bili spremni na sljedeću krizu, kad god ona došla (a doći će sigurno).

Koliko treba imati na računu

Odgovor na to pitanje nije jednoznačan. Bilo bi izvrsno kad bi postojala formula prema kojoj bi se idealna količina novca mogla izračunati. Međutim, s obzirom na to da je svako poduzeće živi organizam i pod utjecajem stalnih promjena, tako se i taj iznos mijenja. Jedan od financijskih pokazatelja koji se u praksi pokazuju korisnima omjer je raspoloživog novca i kratkoročnih kreditnih zaduženja, što uključuje sva dospijeća po kreditnim obvezama u idućih 12 mjeseci. Ako je taj omjer ispod 40 posto, znači da postoji povećani rizik od problema s likvidnošću jer se većina kratkoročnih dospijeća prema bankama treba refinancirati, što je rizik.

Međutim, tu granicu od 40 posto treba shvatiti uvjetno jer je poslovanje velikog dijela hrvatskih poduzeća sezonalno. Sva poduzeća koja posluju u volatilnijim industrijama (npr. prijevoz, turizam, građevinarstvo, većina proizvodnih poduzeća, ciklička maloprodaja itd.) trebala bi računati i s više od 50 posto. Budući da tijekom godine uzorak generiranja novčanog toka može jako oscilirati, potrebno je raspolagati i odgovarajućim kreditnim linijama koje bi tu dinamiku ublažile i pokrile rupe u pojedinim razdobljima. Važno je napomenuti da takav pristup vrijedi i za sva poduzeća koja nemaju kreditnih obveza jer je moguće da im razina novca nije dovoljna za amortizaciju krize u poslovanju. Ostali dužni banci ili dobavljaču, dođete na isto. Dodatno, potrebno je utvrditi i postoje li trenutačno određeni disbalansi u kontekstu radnoga kapitala, odnosno je li trenutačni novčani ciklus održiv. Na kraju, potrebno je napraviti analizu osjetljivosti novčanog toka na poremećaje u poslovanju. Scenariji koje je potrebno testirati ovisit će o industriji i poslovnome modelu poduzeća. Idealno bi bilo da i u najgorem scenariju ostaje likvidnosti dovoljno da se može preživjeti bez oslanjanja na neku treću stranu, jer te treće strane u tom trenutku možda neće biti. Tek tada možemo reći da je likvidnost zaista dostatna.

Što ako ima viška novca

Nije uputno držati veće količine novca nego što je utvrđeno prethodno spomenutim procesom. Ako poduzeće ima dovoljno kvalitetnih opcija za ulaganje, onda taj višak treba uložiti u projekte koji će povećati vrijednost poduzeća. Važno je naglasiti da pritom treba dobro paziti jer diverzifikacija i rast poslovanja imaju i svoje negativne strane. S druge strane, ako poduzeće nema dovoljno kvalitetnih opcija za stvaranje nove vrijednosti, najbolje je novac vratiti vlasnicima koji su onda slobodni raspolagati novcem na način na koji god žele, ne ugrožavajući poslovanje poduzeća.

Kako osigurati dostatnu likvidnost

Glavna pretpostavka da bi se uopće mogla osigurati dostatna likvidnost stvaranje je novčanog toka, odnosno generiranje novca na razini dostatnoj da se može razmišljati o njegovoj raspodjeli. Ako se prethodno spomenutim pristupom utvrdi da poduzeće u sadašnjem trenutku nema dostatnu razinu novca, a istodobno stvara novac, idealno bi bilo realocirati sredstva s diskrecijskog trošenja (npr. kapitalne investicije za rast poslovanja, isplata dobiti i pozajmica, akvizicije itd.) na kumuliranje likvidnosti dok se ne postigne potrebna razina. Naravno, u praksi je mnogo češća situacija da poduzeće ne stvara dovoljno novca kako bi u razumnom roku uspjelo nabildati rezervu likvidnosti. U tom je slučaju gotovo uvijek nužno restrukturiranje poslovanja, čiji će opseg ovisiti o veličini problema.

To su samo neki od uobičajenih pristupa osiguranju likvidnosti. Ova tema poprilično je široka i povrh toga specifična za svako poduzeće. Međutim, ključno je raditi na poboljšanju likvidnosti, inače poduzeće teško može imati svijetlu budućnost. Poenta je da se o likvidnosti razmišlja aktivno, a ne samo onda kada zagusti. Sve ima svoju cijenu, koja je u slučaju nedostatka likvidnosti u pravilu vrlo visoka.