DORH-ov izvještaj za 2019. svjedoči da nemaju sasvim pravo oni koji tvrde da je nemoguće sklopiti nagodbu kad je na jednoj strani javnog prava država, županija, grad, općina ili društva u njihovu vlasništvu. Da je riječ samo o malom pomaku u negativnoj percepciji javnosti o hrvatskom pravosuđu, svjedoči drugi slučaj
Dobro je poznato da je percepcija hrvatskog pravosuđa iznimno negativna i taj se argument često upotrebljava kako bi se objasnilo zašto je malo investitora zainteresirano za ulaganja u Hrvatsku. Iako može biti sporno koliko tom lošem rezultatu pridonosi stvarno loša percepcija hrvatskog pravosuđa u javnosti, ta loša percepcija uopće nije sporna. Većina upitanih o karakteristikama hrvatskog pravosuđa uporno nabraja nestručnost, korumpiranost, nepotizam, sporost, izostanak neovisnosti itd. Takva katastrofična slika ipak je daleko od prave istine, ali promijeniti percepciju je već daleko teži zadatak. Dva slučaja pokazuju da se možda ipak nešto kreće u dobrom smjeru.
Otvoreno o problemima
U informiranju javnosti klasičan modus operandi pravosudnih dužnosnika, od glasnogovornika sudova preko predsjednika sudova pa do resornog je ograničavanje na formulacije tipa '…zbog interesa istrage još ne možemo ništa reći…', '…izvidi su tajni…', '…nitko nije kriv do pravomoćne osude…' Upotrebljava se ograda 'navodno' čak i kada je osoba zatečena na licu mjesta u kaznenom djelu. Iako su to sve pravila pravne struke, iako postoji i profesionalna deformacija pravnika u tom smislu, nitko takvim 'informacijama' nije zadovoljan.
I onda se pojavio predsjednik Vrhovnog suda Djuro Sessa i u povodu velikoga pravosudnog skandala vezanog uz Vinkovce i Vukovar neuobičajeno brzo, glasno i nadasve transparentno podigao glas protiv onoga što nas sve muči – kako je to moguće da kazneni postupak na općinskoj (dakle početnoj) nadležnosti ne može biti dovršen prije nastupa zastare (za osam godina) i zašto nitko (ni suci ni državni odvjetnici) za takve posljedice ne odgovara, napokon zašto ne bismo produljili zastarne rokove kada ih već nismo u stanju poštovati? Začudo, taj istup nije čak ni u tzv. općoj ili nestručnoj javnosti naišao na nepodijeljenu potporu. Mi mislimo potpuno suprotno, probleme treba javno 'otvarati', pa neka svaki za predmet zaduženi sudac pokuša objasniti zašto je na nekom spisu vrijedno radio, a na drugom uopće nije radio, neka svaki predsjednik odjela ili suda (koji u pravilu zato ima i nižu normu) pokuša objasniti zašto nije uočio pojedinačni nerad, zašto nije pravodobno napravio preraspodjelu i druge moguće mjere?
Ipak je moguće
U javnosti, pa i onoj stručnoj, vlada uvjerenje da su nagodbe kada je na jednoj strani subjekt javnog prava (država, županija, grad, općina i društva u vlasništvu navedenih) gotovo nemoguće i da svi čelnici rado predmet ostavljaju 'u naslijeđe' nekom budućem županu, gradonačelniku i sl., u pravilu zato što se boje prigovora o pogodovanju kada sudski postupci notorno traju godinama, neki i desetljećima. Autor ovog teksta npr. nespornu podjelu nekretnina na otoku Braču vodi bez odluke već osam godina, pasivnost od godinu dana gotovo je normalna stvar.
Zaboravlja se da svaka nagodba znači i popuštanje koje je računajući kamate često i jako veliko. U nedavno objavljenom izvješću o radu DORH-a za 2019. objavljeno je da je u čak 1247 slučajeva sklopljena nagodba, što je oko 25 posto svih predmeta. Taj podatak daje razloga za optimizam i za zaključak da se DORH zna gospodarski ponašati i uštedjeti onome koga zastupa (najčešće država) znatna sredstva i pri tome pokazati i građansku hrabrost i odgovornost.
Najlošije od dobrih rješenja
Nakon ove dvije afirmativne sličice, evo i jedne negativne. S koliko god ljudi da smo razgovarali nismo naišli ni najmanje razumijevanja za model prema kojemu resorno ministarstvo dijeli poticaje za kupnju novih bilo električnih bilo hibridnih vozila. U nedostatku volje i/ili znanja uspostaviti bolji i pošteniji sustav već godinama je na djelu tragikomičan sustav 'tko prije djevojci (Ministarstvu) njemu djevojka (poticaj)'. To znači da tisuće ljudi u zadano vrijeme sjede pred računalima grozničavo se nadajući da će biti među manjinom koja nije pritisnula tipku ni prerano ni prekasno. A jednostavno, lako provedivo i nadasve pošteno rješenje svima je nadohvat.
Zašto se ne bi raspoloživi iznos poticaja podijelio svima koji su aplicirali, zašto ne bi prednost imali oni slabijega imovinskog ii zdravstvenog stanja, zašto bi uopće pravo na poticaj imao onaj tko kupuje vozilo od dva milijuna kuna (maksimalni poticaj je na taj iznos i tako mizeran), zašto se ne bi jedne godine pozitivno riješili svi zahtjevi za bicikle, zašto se iznos poticaja ne prebija s poreznim obvezama i drugim davanjima pri kupnji itd.?