Što danas znači odgovornost? Treba li kontrolirati društvene mreže i objave na njima, tko bi bio kontrolor i tko bi njega kontrolirao? Tko je odgovoran ako se netočnom objavom nanese šteta, kako pronaći osobu koja je plasirala informaciju, postoji li i kolika je odgovornost platforme na kojoj je objavljena? Za što su odgovorni, kada, koliko i komu predsjednik i članovi uprave? Hoće li odgovarati i za odluke algoritma?
Piše: Tomislav Vuić, odvjetnik
Vjerujem da su se temama tko je i za što i zašto odgovoran, je li kriv ili nije, koje posljedice treba snositi bavili i naši predci u špiljama. U mitologijama su bogovi često okrutno kažnjavali, a kazne su se s lakoćom prenosile na djecu koja su stradavala zbog grijeha roditelja. I danas u nekim dijelovima svijeta možete biti išibani ako vam se vide stopala ili lice, ubijeni zbog preljuba ili odnosa s osobom istog spola. U nekim dijelovima pak možete izgubiti posao i položaj u društvu ako o takvu odnosu nekoga upitate ili ga komentirate. Negdje je pušenje marihuane dopušteno, zakonski i društveno prihvatljivo, drugdje se zbog toga gubi glava. ‘Bećarsko‘ ponašanje može katkad i nekomu biti pohvalno i simpatično, a katkad se zbog njega može imati ozbiljnih neprilika. Povrh toga stvari se mijenjaju: ciljevi Pariškog sporazuma mogu preko noći od propisanog prioriteta i najvećeg rizika postati izmišljotina onih koji na temelju njih žele ostvariti korist, legalno može postati nelegalno i obratno...
Neslobodni ili nesvjesni
Volim razmišljati da postoji univerzalna pravda, ali osim problema da ih razni ljudi tumače na razne načine, u svakodnevnom životu morate se ponašati prema pozitivnim propisima (oni koji su u državi na snazi). Praktično gledano, riječ je o konvenciji, društvenom dogovoru o tome što je prihvatljivo, a što zabranjeno, i u konačnici odluci onoga tko ima snagu donositi zakone.
Pravo mora biti i učinkovito i praktično, osigurati funkcioniranje društva onako kako je to zakonodavac zamislio. Sve ima cijenu. Funkcioniranje društva, učinkovitost i praktičnost moraju se platiti, katkad na štetu onoga što zovemo pravda. Pravda ima i dodatni problem – ne znači jednako za sve ljude, kao, uostalom, i istina (preporuka za one koje tema zanima, a nisu gledali film, Kurosawin ‘Rashomon‘ iz 1950.). Pravo mora riješiti i situaciju u kojoj se odgovornost teško dokazuje, posebno u slučajevima kada je vjerojatnost nastanka štete povećana ili potencijalna šteta velika. Štiti interese društva i trećih strana.
Odgovornost bi se mogla tumačiti kao obveza nekoga da odgovori na pitanje o nekom događaju, engleski prijevod responsibility. Može se prevoditi i kao accountability, iz latinskoga, ono što se nekomu obračuna, ili liability, od ‘vezati‘. Ona je i filozofsko i pravno pitanje, ali radi praktičnosti usredotočit ćemo se na pravnu odgovornost. Jedno od glavnih pitanja jest postoji li odgovornost ako osoba koja je djelovala nije bila slobodna u odlučivanju ili nije bila svjesna što radi. U grčkoj mitologiji ljudi su djelovali pod utjecajem bogova i nisu imali previše izgleda da im se odupru. To im nije ništa pomagalo kad im se zbog tih postupaka odmjeravala kazna.
Objektivna ili subjektivna
Odgovornost za štetu dijeli se na ugovornu ili izvanugovornu, a jedna je od podjela i na objektivnu i subjektivnu. Objektivna je kad ste odgovorni čim nekom radnjom prouzročite štetu. Trebaju, dakle, postojati radnja, šteta i njihova povezanost. Kod subjektivne odgovornosti mora postojati i krivnja. Krivnja je posebno osjetljivo polje. Nekad je bila etičko pitanje, no na taj se način već dugo ne tretira, nepraktično je. Zakon o obveznim odnosima (ZOO) propisuje da krivnja postoji kada je štetnik štetu prouzročio namjerom ili nepažnjom. Nepažnja odnosno pažnja razlikuje se u stupnju: je li posljedica djelovanja ‘običnog‘ čovjeka ili primjerice gospodarstvenika (od člana uprave očekuje se pojačana pažnja, a povrh toga mora dokazivati da ju je primijenio; od ‘običnog‘ čovjeka to se ne očekuje).
Zakon o obveznim odnosima propisuje da štetu mora naknaditi onaj tko je prouzroči, osim ako ne dokaže da nije kriv. To je osnovno načelo. Kod krivnje razlikujemo namjeru i nepažnju. Pretpostavljena ili presumirana krivnja odnosi se na slučajeve u kojima tuženik mora dokazati da je šteta nastala bez njegove krivnje. Tužitelj je ne mora dokazivati. Primjerice, roditelji za štetu koju prouzroči njihovo dijete do njegove navršene sedme godine odgovaraju prema načelu objektivne odgovornosti, bez obzira na krivnju, a za maloljetno dijete starije od sedam godina mogu dokazivati da nisu krivi.
Odgovoran i bez krivnje
Kaznena odgovornost ne postoji bez krivnje. Nitko ne može biti odgovoran ako nije kriv za počinjeno kazneno djelo, a odgovornost se mora dokazati. Kaznena odgovornost pravnih osoba kod nas je uvedena prije dvadesetak godina posebnim zakonom. Opasna stvar ili opasna djelatnost dovodi do objektivne odgovornosti vlasnika ili onoga tko djelatnost obavlja za štetu koja u vezi s njom nastane. Odgovoran je i bez krivnje. Zakon ne nabraja ili ne propisuje koje su stvari opasne. Definiciju formira sudska praksa. Jedno je od obrazloženja opasnih stvari da su to one koje prema svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način povećavaju opasnost od štete za okolinu, zbog čega se moraju nadgledati i upotrebljavati s povećanom pozornošću. Pobrojio sam samo osnove, nisu dovoljne, a i zakonodavac može u praksi postupiti kako mu odgovara, što je dokazao ne jednom, pa i nedavno izmjenama Općega poreznog zakona.
O trendu proširivanja i povećavanja odgovornosti članova uprave, ali i profesionalaca, pisao sam u posebnom članku. Novo je pitanje posljedica odluka o krivnji i odgovornosti koje će donositi umjetna inteligencija. Hoće li u nekoj fazi samo algoritam ili i patriciji i svećenici znati kako se zakon primjenjuje, kao u početcima rimskoga prava?
Odgovornost za informaciju
Što se tiče odgovornosti za informacije objavljene na društvenim mrežama, pristup je drukčiji u Europi i Americi. Koliko ima utjecaja to što su mreže uglavnom američke, teško mi je procijeniti. S jedne strane stoji sloboda govora, temeljna vrijednost Prvog amandmana američkog Ustava, s druge strane zaštita korisnika i njihovih prava, borba protiv dezinformacija i zloupotreba. To, naravno, ne znači da sloboda govora nije jedno od temeljnih prava u Europi, a ni da se u Americi smiju objavljivati protuzakoniti sadržaji. Nisu jednake pozicija i odgovornost platforme i korisnika. U Americi se posebno štite platforme, Sekcijom 230., ali i kod nas su korisničke objave, sloboda govora, prioritet. U Europi je odgovornost korisnika za objavljeno veća, a platforme odgovaraju u skladu s odredbama Zakona o digitalnim uslugama (DSA) i Zakona o digitalnim tržištima (DMA) za transparentnost, uklanjanje nezakonitog sadržaja, moderiranje. Kazne mogu biti visoke, čak i za tehnološke divove. Istina je da kontrola može biti zlorabljena tako da ograničava izražavanje drukčijih mišljenja i slobodu govora. Taj problem trenutačno naglašava nova vlast u Americi. Vjerojatno je veća opasnost od upravljanja informacijama i algoritama, upadanja u zečju rupu društvenih mreža nego pojedinačnih neistina ili nezakonitosti. Bitno je da nemogućnost kontroliranja istinitosti objava kumuje općem smanjenju povjerenja u sve, od institucija do informacija, što je još jedan veliki problem. Nedostatak odgovornosti povećava nepovjerenje. S druge strane, pitanje je je li moguće kontrolu provoditi kvalitetno i spriječiti njezinu zloupotrebu.
Protjerati društvene mreže?
Pokušat ću izbaciti geopolitiku i sudove o tome koje je ljudsko pravo vrjednije, a zloupotreba realnija, i pogledati iz perspektive tradicionalnog pristupa odgovornosti. Dakle, kao što smo napisali, opasna stvar zahtijeva pojačanu pozornost, a vlasnik opasne stvari odgovara pojačanom, objektivnom odgovornošću. Može li se to primijeniti i na društvene mereže? Neosporivo je da imaju veliku moć nad društvom u cjelini i nad pojedincima. Pojedinci i skupine mogu ideje i informacije u trenu širiti milijunima ljudi. Tu veliku moć trebala bi pratiti i velika odgovornost. Posrijedi je alat koji se može lako zloupotrijebiti, manipulirati zajednicama, kreirati svijest, izazvati ovisnost, povezan je s povećanjem broja mentalnih bolesti…
Koliko god su platforme potencijalno opasne, više od vozila ili opasnih životinja, ne vjerujem da će ih oni koji provode zakone početi tretirati kao opasnu stvar; to bi im bilo pogubnije od DEA-a i DMA-a. Ostaviti ih slabo regulirane i s malom ili ni s kakvom odgovornosti možda je veći rizik od potencijalne zloupotrebe cenzuriranja i otvaranja vrata birokratima da filtriraju sadržaj. Je li jedino realno i praktično samo inzistirati na transparentnosti i evidentiranju toga tko i što objavljuje?
U antičkoj Grčkoj, u Ateni, demokracija je bila na velikoj cijeni. Demokratsko društvo mogli su ugroziti pojedinci čija su moć i utjecaj postali preveliki. Makar ne činili ništa loše, bili su prevelik rizik za zajednicu. Građani su mogli glasati na glinenim crjepovima o protjerivanju takve osobe na deset godina (ostracizam); odluka se donosila običnom većinom. Protjerivanje nije bilo znak da je osoba učinila nešto nečasno, imovina joj se nije oduzimala, nije morala biti kriva ni za što. Prevelika moć sama je po sebi bila opasnost, pa makar nosila i mnogo dobroga. Lako je moguće da je u primjeni bilo i zloupotreba. Bilo bi interesantno vidjeti rezultate toga preventivnog mehanizma kolijevke demokracije da se danas glasa o protjerivanju društvenih mreža ili umjetne inteligencije zbog prevelikog rizika i moći.