Piše: Stjepan Lović
Zbog epidemije bolesti COVID-19 Vlada je u studenome 2020. godine uputila u Sabor, a on hitno i prihvatio izmjene Ovršnoga zakona kojima se, među ostalim odredbama, u Zakon dodaje čl. 44., st. 3. Tim je člankom propisano da se ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine neće provoditi od 1. studenoga do 1. travnja, osim ako za to ne postoji opravdan razlog.
Vlada je naglasila da je navedenu odredbu nužno donijeti zato što se zbog epidemije smanjila gospodarska aktivnost, što je nužno posljedovalo gubitkom radnih mjesta i smanjenjem platežne moći građana za podmirivanje redovitih obveza, zbog čega je nužna zakonodavna intervencija da se uravnoteženim rješenjima sačuvaju egzistencijalna sigurnost građana i gospodarska aktivnost. Nakon analiza cjelokupnih kretanja, iako te analize nisu predočene ni javnosti ni zakonodavcu, Vlada Republike Hrvatske zaključila je da bi bilo svrhovito prihvatiti predloženo rješenje, što je Sabor i učinio.
Izostao rok završetka
Zaštita ovršenika zbog nastupa epidemije, dakle, isključivi je razlog donošenja prethodno navedene odredbe. Interesi ovrhovoditelja i u ovom su slučaju u cijelosti zanemareni. U prilog tome najprije ide to što je izostalo zakonsko propisivanje roka do kojega će zakonodavac pružati taj oblik zaštite ovršenicima.
To je, s jedne strane, i razumljivo jer se nije moglo pretpostaviti koliko će dugo trajati epidemija, međutim, s druge strane, zakonodavac je mogao barem naznačiti da će ta odredba prestati vrijediti proglašenjem prestanka epidemije kako ne bi bile nužne ponovne intervencije u Ovršni zakon. Naime, Vlada je 11. svibnja 2023. godine proglasila kraj epidemije bolesti COVID-19 u cijeloj Hrvatskoj i tom je odlukom prestala vrijediti Odluka o proglašenju epidemije, donesena 11. ožujka 2020. godine.
Ali čl. 46., st. 3. Ovršnoga zakona i dalje se primjenjuje iako je prestao isključivi razlog njegova donošenja. Ako je prestao glavni razlog zaštite ovršenika, onda treba prestati vrijediti i ta odredba. Nadalje, tim člankom nije propisano što bi se smatralo ‘opravdanim razlogom‘ za odgodu provedbe ovrhe. Zašto nisu normirani neki od tih ‘opravdanih razloga‘?
Odgode i do 2024. godine
Što je s interesima ovrhovoditelja? Zar i oni nisu bili pogođeni nastupom epidemije bolesti COVID-19? Što ako je ta nekretnina potrebna ovrhovoditelju za stanovanje jer ni on ni članovi njegove uže obitelji nemaju drugu imovinu ili ovrhovoditelj nema sredstava kojima bi podmirio stanovanje u drugoj nekretnini dok mu se njegova ne preda u posjed? Zašto se uvijek presumira da je ovršenik/dužnik slabija strana sudskog postupka, posebno ako je riječ o ovršeniku koji je svjestan da se koristi tuđom nekretninom i iskorištava sve moguće zakonske prigovore da bi odugovlačio sudski postupak?
Valja naglasiti da se postupak ovrhe ne može pokrenuti prije dobivanja pravomoćne sudske presude kojom se tuženiku/ovršeniku nalaže da tužitelju/ovrhovoditelju preda određenu nekretninu kojom se neosnovano koristi, a takvi postupci znaju potrajati i više od pet godina unatoč tomu što je činjenično stanje već u početku sudskog postupka jasno i nedvojbeno ide u korist tužitelja/ovrhovoditelja.
O odgodi ovrhe sud odlučuje zaključkom protiv kojega nije dopušten nikakav pravni lijek. Pa je tako sud u nedavnom slučaju, a primjenom čl. 46., st. 3. Ovršnoga zakona, novo uredovanje u ovršnom postupku započetome u lipnju 2020. godine na temelju pravomoćne sudske odluke odredio za ‘prvu polovinu travnja 2024.,‘ i to bez ikakva obrazloženja.
Na štetu vjerovnika
Podupire se namjera zakonodavca da štiti dužnike/ovršenike od svih sudskih radnji čijom bi se provedbom ugrozili život, zdravlje, sigurnost ili dostojanstvo ovršenika. Međutim, takva intencija ne može biti na teret onoga koji sudski štiti svoje vlasništvo koje mu je neosporivo povrijeđeno. Nepovredivost vlasništva i pravo na vlasništvo neka su od osnovnih ustavnih načela koja ne mogu biti ograničena zaključkom suda protiv kojega nije dopušten nikakav pravni lijek.
Ostvarenje zaštite dužnika ogleda se i u odštećivanju vlasnika/vjerovnika, pa bi npr. pravično bilo da država odšteti vlasnike koji zbog nekih zakonskih odredbi usmjerenih na zaštitu samo nekih kategorija dužnika ne mogu uživati svoje vlasništvo. Vlasnik ima pravo protiv svakoga tko se neovlašteno koristi njegovom nekretninom sudski potraživati novčanu naknadu.
Ali dok god takvi sudski postupci traju više godina i uključuju podmirenje novih sudskih i drugih troškova te je neizvjesna naplata dosuđenih iznosa nakon pravomoćnosti odluke, jasno je da takva zaštita dužnika rezultira oštećenjem vjerovnika. Zapitajmo se bi li svatko od nas smatrao opravdanim da se neka osoba neovlašteno koristi njegovom nekretninom, a da istodobno on snosi troškove korištenja druge nekretnine. Odgovor je, mislim, jasan. I ljudski je.