Što i kako
StoryEditor

Postupak nakon smrti: Što vrijedi za nasljednike, ne vrijedi za državu

10. Svibanj 2022.
foto Shutterstock
Nasljednici odgovaraju za dugove pokojnika samo do visine onoga što su naslijedili, ali odgovaraju svom svojom imovinom. Ali kada država nasljeđuje, odgovara samo time što je naslijedila i nije joj moguće sjesti na račun ako je naslijedila nekretninu. Tako je još jednom pokazala koliko drži do jednakosti pred zakonom

Nedavno je u domaćoj TV seriji glavni junak inscenirao vlastitu smrt kako bi spriječio ili barem opstruirao izvlaštenje. Za divno čudo, taj as iz rukava riješio je njegov problem pa sada mnogi odvjetnici mogu očekivati upite svojih stranaka kojima će morati objašnjavati zašto oni ne mogu ono što glavni junak u seriji, očito, može bez problema. Usprkos tomu što se nadamo da nitko neće svoje postupke prilagođavati onomu što 'dozna' iz televizijskih serija, već nas je i sama mogućnost da to bude tako potaknula na pisanje o tome što pravno znači smrt do tada živa čovjeka, čovjeka koji je možda desetke godina vodio sudske postupke ili su se oni vodili protiv njega, od građanskih do kaznenih.

S tražbinom je lakše

Prvo i osnovno, točno je da se nikakav postupak ne može voditi protiv mrtva čovjeka, nego samo protiv živa. Iznimka nije ni onaj ostavinski jer se ne vodi protiv pokojnika, nego nakon njegove smrti, kako bi se utvrdili njegovi nasljednici, a oni mogu međusobno voditi razne postupke; to su, naravno, postupci među živima. U trenutku kad sud utvrdi da je stranka mrtva, nema uvjeta za nastavak postupka i on se prekida. Onaj kazneni neće se ni nastaviti, nego se obustavlja – završava jer kazneno netko može samo osobno odgovarati.

Drugo je u građanskim postupcima. Tu se, zapravo, čeka da se utvrdi tko je naslijedio umrlu osobu jer to je onaj ili su to oni koji će preuzeti prekinute postupke. Ako je pokojnik imao aktivnu ulogu (znači, bio tužitelj, on je nešto tražio od drugih), sve je potpuno jasno, nema daljnjih uvjeta osim rješenja o nasljeđivanju, a parnicu dovršavaju nasljednici. Naime, iako se u našem pravu nasljeđuje silom zakona, nije moguće doći u banku tražiti pokojnikov novac bez rješenja o nasljeđivanju s pečatom pravomoćnosti, neovisno o tome što to rješenje samo deklarira tko je nasljednik.

Nasljednici i dugovi

Drukčije je ako je pokojnik bio tuženik u postupku. Tada je potpuno jasno da će i njegovi nasljednici vjerojatno opstruirati postupak jer, ako ga izgube, moraju npr. platiti naknadu štete za ono što je pokojnik bio odgovoran. Tu je sada poseban uvjet: nasljednici odgovaraju za dugove pokojnika samo do visine onoga što su naslijedili, ali odgovaraju svom svojom imovinom (tu je država još jednom pokazala koliko drži do jednakosti pred zakonom pa kada država nasljeđuje, odgovara samo time što je naslijedila i nije joj moguće sjesti na račun ako je naslijedila nekretninu).

Ovisno o procjeni uspjeha (koja može biti točna, ali i netočna) nasljednici će se i ponašati, a protivna strana ima samo jednu jedinu opciju da to promijeni. Riječ je o privremenom skrbniku ostavine, obično odvjetniku. Ako ga sud imenuje, prestaju svi razlozi za opstruiranje jer se postupak nastavlja jednako kao da postoji pravomoćno rješenje o nasljeđivanju. Nažalost, sudovi nemaju baš praksu žurne reakcije u takvim situacijama iako bi moralo biti potpuno obratno. Na kraju, treba pohvaliti zakonodavca (što je, nažalost, prilična rijetkost), koji je baš na primjeru utvrđivanja smrti sve prepustio znanosti, svjestan da će tako rezultat, očito, biti mnogo bolji nego što bi bio da je pristup drukčiji.

Utvrđivanje smrti

Tako se, slijedom razvitka znanosti, dogodila i promjena, od prestanka rada srca pa do današnjeg stanja kod kojega se za smrt zahtijeva prestanak rada mozga. Pri tome odmah treba iznijeti i kritiku zakonodavca. Naime, sve je u redu kod tzv. prirodne smrti kad je tijelo dostupno. Međutim, katkad je i drukčije; katkad postoje neke okolnosti koje smrt čine vjerojatnom, ali ne i sigurnom.

Takve su situacije, primjerice, velike nepogode kao što su poplave, potresi, ali i događaji kao što su ratovi. Tadašnji hrvatski zakonodavac još je 1974. donio Zakon o proglašenju nestalih osoba za umrle (Narodne novine, broj 10/74) kao vrlo malen (prema opsegu) zakon, ali zakon koji, nakon punih 48 godina, ipak zahtijeva osuvremenjenje. Lijepo je kad je zakon dovoljno kvalitetan da traje dugo, ali još je ljepše podizati njegovu kvalitetu kad je to potrebno. Samo primjera radi, za rat se traži prestanak ratnih događaja, što je apsurd sâm po sebi, da i ne spominjemo što je s ratovima koji nisu ni proglašeni (a takav je bio i Domovinski rat, agresija bivše države na Republiku Hrvatsku). 

25. rujan 2022 12:02