Nekoć popularni pjevač na našim prostorima Bora Đorđević pjevao je: ‘Pravila, pravila, da bi me udavila ili kičmu savila. Neka glupa pravila u crno me zavila…‘ Bez obzira na to u što je ‘evoluirao‘ naš nekadašnji idol, nije bez razloga sklepao te stihove koji se dotiču naše svakodnevice. Pa tako i poduzetničke. Propisi s kojima su suočeni poduzetnici katkad su loši, katkad čudnovato nelogični, neprovedivi, ima podzakonskih akata koji su u suprotnosti s povezanim zakonima… U ovoj priči izdvojili smo neke koji koče poduzetnike u njihovim aktivnostima, s nadom da će ih netko u mjerodavnim ustanovama jednom popraviti.
Možda bi bilo dobro početi s jednom stvarno nelogičnom odredbom Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada, koji je stupio na snagu 1. siječnja ove godine. Cilj je bio hvalevrijedan, ali kako nam je onomad pokazao Liderov pravni stručnjak Stjepan Lović, ulogu inspektora dobile su u nekim slučajevima, za ne povjerovati – tvrtke.
Primjerice, ugovaratelj i podugovaratelj sklope posao, ugovaratelj isplati novac za pruženu uslugu, pa ako podugovaratelj ne isplati plaće radnicima za razdoblje kada su bili angažirani na tim poslovima, tada će ugovaratelj, koji je već platio cijelu uslugu, dodatno snositi trošak bruto plaća za te radnike. Pa neka on onda po sudovima ganja podugovaratelja da mu vrati taj novac. Nevjerojatno je da se takva zakonska odredba može izglasati, pa iako sigurno ima i drastičnijih primjera loših zakonskih rješenja, ovo je vrh, oprostite na izrazu, ljudske gluposti.
Zakon se zakonom izbija...
Porez na ekstradobit za tvrtke koje su u 2022. ostvarile više od 300 milijuna kuna prihoda i 20 posto veću dobit u odnosu na prosjek prethodne četiri godine izazvao je veliku buru među poduzetnicima. Riječ je o Zakonu o dodatnom porezu na dobit, pa bez obzira na to što je taj novac namijenjen najugroženijima u Hrvatskoj, on je praktično kaznio sve tvrtke koje su ulagale u svoj razvoj. Porezni stručnjaci kažu nam da još ne znaju hoće li biti nastavka oporezivanja u 2024., ali priča još nije završena jer, kako stvari stoje, nije isključeno da ga obori Ustavni sud, a u tom slučaju država će morati vratiti sav novac oporezovanim tvrtkama. Moglo je biti i gore jer u prvoj verziji u ukupne prihode trebale su se ubrajati i državne potpore, koje su mogle prevagnuti da neka tvrtka plaća ekstraporez, ali srećom netko razuman shvatio je da se to ipak mora izbaciti iz prijedloga zakona.
Imamo primjera gdje se zakon zakonom izbija, tj. poništava se dobar učinak jednog rješenja. Primjer je Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji poništava sve što je dobro regulirano Zakonom o komasaciji. Na to nas je upozorio poljoprivrednik Ivan Kopilović, jer Zakon o poljoprivrednom zemljištu kaže da onim u vlasništvu države raspolažu općine, odnosno lokalni šerifi, koji bez ikakve strategije odlučuju o tome s koliko najviše zemljišta jedan poljoprivredni subjekt može raspolagati. U nekim je općinama to pet hektara, u nekima dvanaest ili pak dvadeset, u nekima sto hektara. To vodi usitnjavanju poljoprivrednog zemljišta, za razliku od Zakona o komasaciji, kojim je predviđeno okrupnjavanje. Zato nam komasacija i stoji, a raznorazni pilot-projekti samo su potvrdili da od nje nema ništa.
... nekad i podzakonskim aktom
Hajde to kad se zakon zakonom izbija, nekako to možemo razumjeti, ali što ako se zakon izbija podzakonskim aktom?! Štoviše, ne propisom, nego još gore – ‘Mišljenjem‘. Mario Domazet, vlasnik Dunavtrans-Vukovara, vrišti zbog akta nazvanog ‘Mišljenje‘ stvorenog u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, kojim se praktično poništavaju odredbe Pravilnika o izvanrednom prijevozu. Naime, tim je pravilnikom određeno da organizator prijevoza izvangabaritnog tereta mora imati godišnju dozvolu za prijevoz i k tome još prilikom konkretnog posla tražiti i jednokratnu dozvolu, koja mu vrijedi 30 dana. A onda još, kao treće i suvišno, mora poslati prijavu prijevoza Hrvatskim cestama neposredno uoči polaska, što nigdje u Europi nema.
Nekako se to zaobilazilo dok je riječ ‘neposredno‘ bila nedefinirana, ali tada uskače Ministarstvo s ‘Mišljenjem‘ da to znači dva sata uoči polaska. Ako to organizator ne uradi, gubi pravo na prijevoz, iako već ima onu dozvolu u trajanju od 30 dana. Tako akt ‘Mišljenje‘ derogira spomenuti pravilnik, a Domazet i dalje uzalud vrišti.
Imate li poljoprivredno zemljište i država vas želi izvlastiti za komad kako bi napravila, primjerice, industrijski objekt, zbog načela prethodnog učinka uvedenog 2015. u Zakonu o procjeni vrijednosti nekretnina, dobit ćete odštetu za prethodnu svrhu zemljišta – poljoprivrednu, a ne za buduću – industrijsko postrojenje, čime ćete dobiti manje novca. Logika je pak da bi poljoprivrednik, ako sam želi prodati zemljište, tražio tržišnu cijenu za buduću namjenu, što u pravilu investitori prihvaćaju. No kad se umiješa država, onda to nije tako. Inače, taj je zakon pun rupa jer ne daje dobru podlogu za izračun vrijednosti nekretnina. Usvojen je bez baze podataka o vrijednosti nekretnina pa procjenitelji mogu, pojednostavnjeno rečeno, naći bilo koji argument za svoju procjenu, čime su otvorena vrata korupciji, primjerice za procjenu vrijednosti (čitaj obezvrjeđivanje) nekretnina u državnom vlasništvu koje netko želi kupiti.
Ode trodioba vlasti
Kad smo kod vještaka i državnog miješanja, spomenimo Zakon o sudovima, prema kojem od ožujka prošle godine sudske vještake ne imenuju sudovi, nego ministar pravosuđa i uprave. To je toliko skandalozno da se protiv toga digao i Vrhovni sud, ali Zakon je izglasan. Tako je ministar (čitaj država) u tom dijelu eliminirao trodiobu vlasti. Od tada sudski vještaci moraju oprezno zauzeti stručno stajalište na sudu ako je jedna od stranaka država, što je udar na nezavisnost sudstva.
Još jedan podzakonski akt, ovaj put iz Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, ima ‘ambiciju‘ nadjačati čak dva zakona. Pravilnikom o jednostavnim i drugim građevinama i radovima (čl. 1., st. 3., toč. 7.) dopuštena je gradnja telekomunikacijske infrastrukture i s njom povezane opreme suprotno prostornom planu, za koji je odgovorna lokalna samouprava. No, prema Zakonu o potvrđivanju Europske povelje o lokalnoj samoupravi, odgovornosti povjerene lokalnim jedinicama (…) ne smiju biti onemogućene ili ograničene od neke druge središnje ili regionalne vlasti, osim kad to dopušta zakon. S tim da ovdje nije riječ o zakonu, nego o pravilniku. Također prema Zakonu o elektroničkim komunikacijama JLRS-ovi su obvezni planirati elektroničku komunikacijsku infrastrukturu, pa nije jasno zašto u Ministarstvu forsiraju Pravilnik.
Dvije godine žudnje
Ako zapošljavate sezonce, primjerice berače raznih plodova, možete dovesti samo troje stranaca jer četvrti mora biti domaći čovjek. Tako kaže Zakon o strancima, pa mnogi poljoprivrednici ne mogu angažirati veći broj stranaca. A nakon dvije godine žudnje Pravila o priključenju na prijenosnu mrežu, koja je u srpnju objavio Hrvatski operator prijenosnog sustava (HOPS), razočarala su investitore. Umjesto da potaknu razvoj projekata OIE-a, ona ih onemogućuju, tvrde u Udruženju obnovljivih izvora energije Hrvatske (OIEH): ‘HOPS novim Pravilima proces izdavanja potrebnih dozvola za OIE projekte produljuje za gotovo dvije godine. Tako će za dobivanje elektroenergetske suglasnosti (EES), koja je uvjet za ishođenje lokacijske dozvole, investitori čekati između devet i 12 mjeseci. Za elaborat o mogućnosti priključenja (EMP) čekat će 90 dana, a za elaborat optimalnoga tehničkog rješenja priključenja (EOTRP) dodatnih pet do osam mjeseci. Usporedbe radi, EU nalaže da se sve dozvole za građenje trebaju izdati u roku od dvije godine, a sada je samo za rješavanje priključka potrebno godinu i pol dana.‘
Tomu nemamo što dodati, kao ni općepoznate probleme zbog zabrane rada nedjeljom trgovcima i obrtnicima koju je donijelo Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja. Istodobno nije zabranjen rad drugim djelatnostima, pa se pitamo je li to diskriminacija.
To su samo neki primjeri nelogičnosti, otežavanja poduzetničkih aktivnosti, čak i gluposti, kojih je zasigurno mnogo više. Valjda će netko razuman to jednom ispraviti.