Piše: Tomislav Vuić
Na Svjetskom ekonomskom forumu ove godine Ursula von der Leyen u svojem je govoru rekla: ‘Sljedeća će desetljeća doživjeti najveću industrijsku transformaciju našeg vremena – možda i bilo kada. Oni koji razvijaju i proizvode tehnologiju koja će biti temelj sutrašnje ekonomije imat će najveću konkurentsku prednost.‘ Ne bi trebalo olako shvatiti riječi: golemi industrijski, ekonomski i geopolitički pomaci, najveća industrijska transformacija, možda svih vremena, koja dolazi vrlo brzo.
Naravno, možemo zamisliti i da promjene neće biti toliko duboke i brze. Ali, gledajući koliko se dugo planski pripremaju, tko stoji iza njih i koliko je sredstava namijenjeno za provedbu razumno je očekivati da će se dogoditi. U tom se slučaju za njih treba ubrzano pripremati i pronaći ili kreirati što bolje mjesto za sebe, svoju kompaniju i domaće gospodarstvo. Poduzetnici bi trebali uočiti prilike i rizike koje tako duboke promjene donose, kao i zadnju rečenicu: ‘Oni koji razvijaju proizvode i tehnologiju sutrašnje ekonomije imat će najveću konkurentsku prednost.‘
Banke na prvoj crti
Europski Zeleni plan ključni je dokument Unije, strategija koja sadržava i pakete ekonomskih i socijalnih politika i predstavlja tek uvod u bogatu regulativu koja se već primjenjuje ili tek dolazi. Praksa se stvara, smjer je određen, ali sva rješenja još nisu definirana. Nije sporno da smo svi, ili barem većina, svjesni klimatskih promjena, kao i nužnosti brze akcije i potrebe da se izgradi bolje i održivije društvo.
Međutim, u provedbi tog dobrog i važnog cilja otvoreno je mnoštvo tema, praktičnih i teoretskih: tko će tu transformaciju na kraju platiti, tko će profitirati, koje se sve prilike otvaraju i koje rizike nose? Prilika će svakako biti, ali ovaj ćemo se put ponajprije baviti rizicima, poslovnim, ne geopolitičkim. Za to su odličan početak banke i njihova praksa, način kako se pripremaju i što im je bitno. Unatoč nesavršenosti i povremenim kiksevima (za koje je uglavnom kriva nesavršenost ljudi), stoljećima se bave rizicima i procjenama tko će opstati i vratiti pozajmljeni novac (više nego je dobio).
Uviđajući smjer promjena, pod pritiskom regulative i činjenicom da su financijske institucije osnovno oruđe za provedbu Zelenog plana i ideje održivosti banke su počele pripremati i procjenjivati rizike. Pripremaju se i njihovi regulatori – ECB (European Central Bank), EBA (European Banking Authority), ESRS (European Systemic Risk Board) i BCBS (Basel Committee on Banking Supervision). Mnogo je nepoznanica i otvorenih tema.
Banke su procjenu rizika tradicionalno gradile na iskustvima i podacima iz prošlosti, a sada regulator očekuje da razumiju utjecaj rizika povezanih s klimom i okolišem u kratkom, srednjem i dugom roku, da ih procjenjuju i kvantificiraju, iako nemaju dovoljno podataka, metodologiju i dovoljno specifičnih znanja. Povrh toga, regulativa se još donosi pa bi trebale predvidjeti i kako će budući propisi izgledati. Navedenih rizika mora biti svjesna uprava banke i ugraditi ih u politike, procedure, donošenje odluka, kontrolu i nadzor, jer snosi odgovornost ako to ne učini.
Ključni su tranzicijski rizici
Bitno je znati da se rizici povezani s klimom dijele na fizičke i tranzicijske. Fizički su rizici direktna šteta koja dolazi od promjene klime – poplave, suše, oluje, odroni tla… Tranzicijski ili prijelazni rizici su oni gdje financijski gubitak nastaje, direktno ili indirektno, zbog prijelaza na niskougljično ili održivije gospodarstvo. Pri tome se ističu prijelazni rizici vezani uz promjenu regulative i reputaciju, ali popis je mnogo duži – tehnološki napredak i promjene na tržištu, raspoloženje i očekivanja potrošača, sudska praksa i naknade šteta…
Tranzicijski rizici bankare brinu mnogo više nego fizički. Realno je očekivati da će njima biti izložen veći broj kompanija i da su ukupne potencijalne štete veće. Složenost situacije za banke pojačava činjenica da imaju dvije uloge, s jedne bi strane trebale objektivno procjenjivati rizike, a pored toga biti alat za provedbu politika održivosti i usmjeravati ponašanje svojih klijenata.
Uzgred, kad vas banka gnjavi brojnošću podataka koje traži, možda vas malo može utješiti da to mora raditi i da ljudima u banci nije lako. Obrađuju hrpe informacija i trebaju predvidjeti stvari o kojima nemaju podataka i iskustva, a nisu ni mogli steći dovoljno znanja u praksi. Za poljoprivredu ili one koji su u poplavnom području prije svega su važni fizički rizici, ali tranzicijski su ključni za sve. Regulatori bankarskog sustava se daleko najviše njima i bave.
Promjene u legislativi iznimno su važne, kao i usklađenost s taksonomijom. Bavljenje pojedinim djelatnostima bit će vrlo zahtjevno i skupo, možda i nemoguće. Građani, vlasnici energetski loših nekretnina sve teže će podnositi povećane troškove energije, što će utjecati na mogućnost otplate kredita i njegovu cijenu. Nikako ne treba podcijeniti promjene na strani potrošača i zaposlenika.
Mali uvijek stradaju prvi
Pažljivi trebaju biti i svi koji su dio dobavljačkog lanca, kompanije koje su obveznici izvještavanja, ali i svi drugi. Manji gospodarstvenici mogu biti posebno ranjivi. Ne samo da će biti izloženi troškovima i izazovima vezanim uz dostavu podataka nego se može dogoditi da zbog neusklađenosti izgube partnere, posebno velike, koji će zahtijevati ispunjenje teško ostvarivih ili preskupih uvjeta. Nedostajat će ljudi i znanja. Ono se djelomično može dobiti izvana, ali mora postojati i unutar kuće.
Neispunjavanje okolišnih, društvenih i upravljačkih ciljeva dovest će do poskupljivanja ili onemogućavanja financiranja. Neke možda dugoročno isplative investicije teško će se isplaćivati u kraćem roku. S druge strane oni koji se dobro i na vrijeme prilagode moći će napraviti veliki iskorak na tržištu, privući nove klijente, najbolje zaposlenike i financirati se povoljnije od konkurencije.
Što se izvještajnog dijela tiče, standardi će se prilagoditi malim i srednjim poduzećima. EFRAG (European Financial Reporting Advisory Group) kao glavno operativno tijelo Komisije u dosadašnjem je radu mnogo vremena posvetio anketiranju budućih obveznika i drugih dionika. Nakon analiza smanjivao je količinu traženih podataka, ali konačan rezultat su ipak obimni i kompleksni zahtjevi. Obveza izvještavanja MSP-ova uvrštenih na uređeno tržište započinje izvješćem 2027. za 2026. godinu.
Nova sudska praksa
Posebno je pitanje naknade šteta i sudska praksa koja se stvara. Ona nosi velik rizik za kompanije, ali i osobni rizik za uprave i direktore. Vezano uz održivost i klimatske promjene, počele su se donositi presude i stvarati presedani koji su do prije koju godinu bili nezamislivi, priroda dobiva pravnu osobnost, poljoprivrednik iz Južne Amerike pred njemačkim sudom tuži njemačku kompaniju zbog utjecaja na klimu u svijetu, koji mu dosuđuje naknadu štete. Odlična su na ovu temu predavanja prof. dr. Hane Horak i Lucije Ane Tomić na ESG akademiji HGK ili na Liderovim konferencijama.
Ove je godine ClientEart, britanska nevladina organizacija, tužio članove Upravnog odbora Shell plc-a pred Visokim sudom u Londonu zbog navodnog propusta da poduzme korake za zaštitu Shella od rizika povezanih s klimatskim promjenama, što prema njihovom mišljenju predstavlja kršenje obveza direktora prema Društvu. Tuženo je svih 11 članova Upravnog odbora pojedinačno, u korist tog društva. To je početak stvaranja nove prakse u Europi. Slučaj je odmah dobio podršku nekoliko velikih europskih mirovinskih fondova i upravitelja imovinom, Shellovih dioničara.
Riječ je na neki način o nastavku predmeta u kojem je 2021. nizozemski sud u Haagu naložio Shellu da smanji svoje emisije stakleničkih plinova (GHG) za 45 posto do 2030. u usporedbi s razinama iz 2019. (u skladu s Pariškim sporazumom). Nakon presude – na koju se Shell žalio – tvrtka je preselila sjedište u Ujedinjeno Kraljevstvo.
Dakle, sud nalaže kompaniji usklađenje poslovanja s Pariškim sporazumom, a od direktora se traži osobna odgovornost zbog neadekvatnog upravljanja klimatskim rizicima i neusvajanja strategije energetske tranzicije. To su tek početci i bit će interesantan razvoj sudske prakse u sve većem broju predmeta. Samo ClientEarth vodi 170 postupaka protiv vlada i velikih kompanija u 50 zemalja.
Veliki teret na upravama
Hrvatska će se regulativa morati i dalje prilagođavati europskom zakonodavstvu i obvezama koje smo kao država preuzeli. Prvi kandidati u izvještajnom dijelu su Zakon o računovodstvu i Zakon o reviziji (izvještaje će, kao i financijske, revidirati posebni revizori), prilagođavat će se morati i Zakon o trgovačkim društvima. Prema ZTD-u, odgovornost članova uprave i obveza naknade štete društvu postoji u slučaju kada nisu postupali pažnjom urednog i savjesnoga gospodarstvenika ili nisu čuvali poslovnu tajnu.
U slučaju da kod donošenja poduzetničke odluke na temelju primljenih informacija smiju razumno pretpostaviti da djeluju u korist društva, njihova odgovornost ne postoji. Vjerovnici društva mogu zahtjev prema članovima uprave postaviti samo ako štetu ne mogu namiriti od društva. Bit će interesantno vidjeti koje će se odredbe i na koji način mijenjati i koliko brzo će se odluke naših sudova uskladiti s novom regulativom i EU praksom.
Događaju se promjene s obzirom na aktivnu i pasivnu legitimaciju (tko može tužiti ili biti tužen) za što se odgovara. Ide se ka tome da se osobna odgovornost uprave i direktora poveća, čini mi se i preko granica njihove stvarne mogućnosti utjecaja. Standard SFRD-a (Sustainable Financial Disclosure Regulation) je da obveze direktora i interesi kompanije ne smiju težiti kratkoročnim interesima dioničara i da pritisci investitora ne smiju usmjeriti fokus uprava na kratkoročne povrate dioničarima te zanemarivati dugoročne vrijednosti kompanije.
Bit će zanimljivo pratiti kako će sudovi ocjenjivati gdje su granice kratkog i dugog roka i je li direktor i kako podlegao kratkoročnom interesu dioničara. Zakon propisuje odgovornost uprave prema dioničarima, a s odgovornošću prema zaposlenicima, društvu i klijentima se balansira. Uvođenje kriterija jednake važnosti svih dionika (svi oni na koje kompanija ima na bilo koji način utjecaj) situaciju čini bitno složenijom i težom za procjenu.
Vidjet ćemo i kako će se razvijati pitanje odgovornosti za isporučene podatke, pogotovo za one dobivene iz dobavljačkog lanca. Definitivno se povećava rizik na strani onih koji upravljaju, što šira zajednica aklamacijom rado prihvaća. S druge strane sigurno će se odluke donositi pažljivije i brižljivije procjenjivati potencijalni negativni učinci na okoliš i društvo.
Za sada još ‘mekano‘
U prvoj fazi je sve još dobrovoljno i ‘mekano‘, regulator je još blag i ostavlja razdoblje za učenje. Rad na izvještavanju otvorit će razne teme, od kojih će se neke pokazati bitne i početi rješavati. Količinski je materija velika i treba vremena da stvari sjednu na svoje mjesto. Strategiju vezanu uz održivost već je trebalo, ako ne definirati barem započeti formulirati. Izgleda da smo zaista u ‘najvećoj industrijskoj transformaciji svoga vremena‘, što automatski nosi rizike koje se mora razumjeti i njima upravljati. Tješi ipak ona stara – što je za neke rizik za druge je prilika. Bit će ih mnogo. Pravi je zadatak prepoznati u riziku prilike, ako treba stvoriti ih i u novim okolnostima i osigurati sebi što bolje mjesto.