Sankcije: Alternativa ratu ili razorna jezgra totalnog rata?

Knjiga Nicholasa Muldera 'Ekonomsko oružje: uspon sankcija kao alata u modernom ratovanju' pojavila na tržištu tjedan dana nakon ruskog ulaska u Ukrajinu i tek nekoliko dana nakon što je Zapad Rusiji nametnuo paket strogih sankcija, tek prvi u zaoštravajućem slijedu. I očekivano, knjiga je postala vruća intelektualna roba koja je u trenutku probila granice akademske zajednice

Povjesničari, oni koji se bave recentnom poviješću, imaju povlasticu da zaključke svojih znanstvenih analiza mogu provjeriti u stvarnom životu, često u realnom vremenu. Knjiga Nicholasa Muldera 'The Economic Weapon: The Rise of Sanctions as a Tool of Modern War' ('Ekonomsko oružje: uspon sankcija kao alata u modernom ratovanju') donosi nam povijest ekonomskog ratovanja. Trenutak kad se pojavila na tržištu, tjedan dana nakon ruskog ulaska u Ukrajinu i tek nekoliko dana nakon što je Zapad Rusiji nametnuo paket strogih sankcija, tek prvi u zaoštravajućem slijedu, Mulderov znanstveni rad pretvorio je u vruću intelektualnu robu koja je u trenutku probila granice akademske zajednice. Mulder je danas gostujući autor u Guardianu i Economistu te vjerojatno najcitiraniji suvremeni povjesničar nakon Nialla Fergusona koji se ovih dana bori za svoj prostor u medijima.

Nije jednoznačno

Ne slučajno, knjigu započinje navodom iz Hegelova 'Predavanja o filozofiji povijesti', onoga dijela u kojem on govori o Napoleonu koji je u razgovoru s Goetheom o prirodi tragedije zaključio da se 'moderna faza tragedije razlikuje od antičke jer više ne prepoznajemo sudbinu kojoj su ljudi apsolutno podložni i da politika zauzima mjesto drevne sudbine. Stoga je smatrao da se to mora upotrebljavati kao moderna forma sudbine u tragediji – neodoljive moći okolnosti kojoj se individualnost mora prikloniti'.

Za one koji ekonomske sankcije vide kao relativno blag način izražavanja nezadovoljstva ponašanjem neke zemlje, Mulderova 448 stranica teška knjiga u mnogim će elementima biti neugodno iznenađujuća jer povijest ekonomskih sankcija, od trenutka kad su se pojavile kao politički instrument prisile tijekom prvih desetljeća dvadesetog stoljeća, često nije slijedila zamišljene scenarije.

Mulder nije jednoznačan. Njegova komparativna povijesna analiza različitih modela sankcija pokazuje kako se izolacija agresora od globalne trgovine i financija dugo smatrala alternativom ratu 'jer je djelovala s pomću boli koju je nametnula izabranom dijelu društva'. Kod Muldera je važna serija povijesnih slučajeva koji pokazuju da tvrde ekonomske sankcije mogu, ali i ne moraju, biti uspješne. Kada nisu, posljedice mogu biti katastrofalne.

Kako je počelo

Mulder piše kako su osnivači Lige naroda, prethodnice UN-a, vjerovali da su opremili organizaciju novim i moćnim instrumentom prisile za suvremeni svijet. Američki predsjednik Woodrow Wilson sankcije je u svojemu pariškom govoru 1919., gdje su postavljeni temelji Lige, opisao kao 'nešto strašnije od rata'. 'Prijetnja je bila apsolutna izolacija, a to naciju privodi svijesti (baš kao što gušenje od pojedinca uklanja sve sklonosti za borbu). Primijenite taj ekonomski mirni, tihi, smrtonosni lijek', citira Mulder Wilsona, i neće biti potrebe za silom. 'To je užasan lijek. To ne košta života izvan bojkotirane nacije, ali donosi pritisak na taj narod kojem, po mom sudu, ni jedna moderna nacija ne bi mogla odoljeti.'

Tijekom Prvoga svjetskog rata savezničke i pridružene sile predvođene Britanijom i Francuskom pokrenule su ekonomski rat bez presedana protiv njemačkoga, austrougarskog i osmanskog carstva. Budući da se taj ekonomski pritisak produljio na poratno razdoblje, to je izazvalo novi veliki rat samo dvadeset godina poslije. Sankcije su, piše Mulder, pomaknule granicu između rata i mira, proizvele nove načine mapiranja i manipuliranja strukturom svjetskoga gospodarstva, promijenile način na koji liberalizam poima prisilu i promijenile tijek međunarodnog prava. Brzo su se uhvatile kao ideja koju su zastupale političke elite, građanske udruge i tehnički stručnjaci u najvećim europskim demokracijama – Britaniji i Francuskoj, ali i u Weimarskoj Republici (Njemačkoj), ranoj fašističkoj Italiji i Sjedinjenim Državama. Ali tada, kao i sada, sankcije su imale protivnike.

Pozitivne sankcije

Od izbijanja rata 1914. do stvaranja Ujedinjenih naroda 1945. raznolik spektar internacionalista i njihovih jednako raznolikih protivnika sukobljavao se na ključnom pitanju: mogu li ekonomske sankcije svijet učiniti sigurnim? Mulder, naravno, spominje najvećeg protivnika politike ekonomskog ratovanja Johna Maynarda Keynesa, koji se zauzimao za 'pozitivne sankcije', zasipanje protivnika blagodatima koje mogu biti uskraćene i vidio je već 1924. veliko obećanje u 'pozitivnim alatima'. Usprkos interesu tada malog kruga britanskih internacionalista i financijaša u međuratnim godinama Francuska je bila jedina velika država koja je dosljedno podržavala stalni mehanizam za hitno financiranje žrtvama agresivna rata.

Zastupajući sankcijama suprotnu, ali zapravo zdravu logiku da 'samo siromašni odlaze u rat', Keynes je bio skeptičan prema negativnim mjerama zabrane. 'Što se više razmišlja o stvarima, više ćemo biti skloni ovisiti o pozitivnoj pomoći oštećenoj strani u usporedbi s odmazdom protiv agresora', napisao je, jer bi 'pozitivne mjere bile puno impresivnije kada dođe vrijeme nego negativne radnje', što bi uvijek riskiralo da takvo stiskanje nacije ne bude učinkovito i da se ne može lako razlikovati od rata. Keynes je čvrsto vjerovao u to da bi se ekonomsko oružje trebalo usredotočiti na opskrbu umjesto na lišavanje.

Neplanirani efekt

Primjena sankcija kao temeljnoga mirnodopskog sredstva za pritisak učestalo je nakon kraja hladnog rata; danas se upotrebljavaju vrlo često, piše Mulder, a tu već prepoznaje problem. 'Sankcije više nisu instrument poput skalpela koji će globalizirani svijet precizno zarezati na pravome mjestu. U svom sadašnjem razmjeru sankcije su oluja koja će na velike načine promijeniti samu globalizaciju', napisao je u svojem eseju za Economist nakon što je Zapad pokrenuo prvi val sankcija Rusiji koja je oružjem krenula na Ukrajinu.

Mulder nas upozorava da je inflacija ekonomskih sankcija (prije Rusije bio je Iran pa Venezuela, još prije Južnoafrička Republika…), pogotovo tijekom protekla dva desetljeća, zagrizla je u budućnost te vrste oružja. Njihovom primjenom na sve više zemalja, a sada i povećanjem njihove potencijalne težine, Zapad, a to je trojstvo EU, UK i Amerika, riskira gurnuti još više zemalja da se zbog nevoljkosti da pristanu na pritisak takve vrste ili da im se na taj način diktira njihova unutarnja politika odvoje od financijskog sustava koji predvode političari i financijske institucije iz Londona, Bruxellesa, Frankfurta i Washingtona. Mulder nas podsjeća na to da se za većinu ljudi u međuratnom razdoblju ekonomsko oružje od 'alternative ratu' transformiralo u 'samu bit totalnog rata'. Političari koji su uvodili sankcije nerijetko su 'sa žaljenjem primjećivali' razorne učinke pritiska na civile, prisiljene na život u oskudici, ali ipak su ih potpuno prihvatili.

Povijest se ponavlja

Izvorno, stvaranje sankcija kao ekonomskog oružja zamišljeno je kao mehanizam prvog pritiska, nešto čime se prijeti, ali ne namjerava se primijeniti; kao što je danas slučaj s nuklearnim oružjem. 'Usporedimo li tri glavna anticivilna oružja u međuratnom razdoblju – zračne snage, bojni plin i ekonomsku blokadu – postaje jasno da je blokada bila daleko najsmrtonosnija', piše Mulder. Povijesne statistike potvrđuju njegov zaključak. U Prvome svjetskom ratu od 300.000 do 400.000 ljudi umrlo je od gladi i bolesti uzrokovanih blokadom u srednjoj Europi, uz dodatnih pola milijuna smrtnih slučajeva u osmanskim provincijama Bliskog istoka pogođenima anglo-francuskom blokadom.

Mulderova knjiga istražuje kako su međuratni političari koristeći se sankcijama kao političkim alatom razvili mehanizme za kontrolu energije, stvaranje 'crnih lista', racioniranje uvoza i izvoza, zapljenu i zamrzavanje imovine, zabranu trgovine i financijsku blokadu, preteču modernih financijskih sankcija, i tu dolazi do vjerojatno najvažnijeg zaključka: 'Čak i u vrijeme kada je prijetnja sankcijama bila dovoljna za obuzdavanje manjih država, ona je imala suprotan, negativan učinak na politike autoritarnih država dovoljno moćnih da se upuste u razmišljanje o izazivanju Lige', piše Mulder, a mi taj scenarij upravo provjeravamo na Rusiji.

Stradaju civili i slabe države

Od početka primjene ekonomskih sankcija protiv odmetnutih država najviše su stradali civili. Ipak, Liga naroda (a poslije i UN) prihvatila ih je i uspostavila razrađen pravni i birokratski aparat za njihovu provedbu. Mulder tvrdi da je taj oblik ekonomskog ratovanja umjesto očuvanja mira pogoršao napetosti iz tridesetih godina prošlog stoljeća potičući štednju i autarkiju te sputavajući prije svega manje, slabije države.

Mulder upozorava kreatore politike da bi trebali biti vrlo oprezni u osmišljavanju takvih intervencija. Sankcije imaju zastrašujući učinak koji će se neizbježno vidjeti u odlučivanju u privatnom sektoru. Nakon što se u sankcioniranoj državi uglavi percepcija da su mjere koje je nametnuo vanjski dio svijeta trajne, izgubit će se svaka prilika da se sankcije iskoriste kao alat za usmjeravanje prema miru u Europi. U ionako krhkome svjetskom gospodarstvu nenamjerni politički i ekonomski učinci sankcija mogu brzo izmaknuti kontroli.