Što i kako
StoryEditor

Sedam lekcija vozača Kire: Drvo planira u stogodišnjem razdoblju

24. Kolovoz 2022.

Piše: Antonio Zrilić

Nekoliko me puta od skopskog aerodroma do Bitole (i natrag) vozio Kiro. Profesionalni je vozač kamiona, vozi kamione za klijenta s kojim sam gotovo godinu dana radio na projektu optimizacije opskrbnog lanca, zaliha i planiranja. Razgovarajući s njim tijekom dva do dva i pol sata vožnje, shvatio sam neke jednostavne i očite istine o tome kako pogrešno živimo i radimo

Dok sam nedavno radio na projektu opskrbnog lanca u Bitoli (Sjeverna Makedonija), naučio sam nekoliko vrijednih lekcija za putovanja, ali i za život i posao. Savjete o tome kako uravnotežiti poslovanje i donositi bolje odluke dajem upravama raznih kompanija. Međutim, ove lekcije dobio sam od vozača Kire koji me povremeno vozio od zračne luke u Skoplju do Bitole. Bitola je drugi po veličini grad u Makedoniji i prilično je izazovno doći do njega iz Zagreba. Leti se avionom otprilike dva sata do Skoplja i onda automobilom još toliko ili malo više (ovisno o vozaču, godišnjem dobu i prometu).

Nekoliko me puta od skopskog aerodroma do Bitole (i natrag) vozio Kiro. Profesionalni je vozač kamiona, vozi kamione za klijenta s kojim sam gotovo godinu dana radio na projektu optimizacije opskrbnog lanca, zaliha i planiranja. To je put od nekih 157 kilometara i obično treba od dva do dva i pol sata vožnje automobilom (ovisno o vremenskim i prometnim prilikama). To je vrijeme sasvim dovoljno za duboke razgovore.

Lekcija broj 1: Profesionalizam s osmijehom

Osnovna je stvar kod Kire profesionalizam koji zrači iz njega. Profesionalni je vozač kamiona, radi to više od četrdeset godina (kaže, za koju godinu ide u zasluženu mirovinu). Najvažnije mu je baviti posao kako treba, a to znači kamion s robom odvesti od točke A do točke B bez pogrešaka (oštećenja robe ili vozila) i većega kašnjenja. Glavna je lekcija koju sam naučio od Kire – profesionalizam s nasmijanim licem.

Njegov osmijeh nije ni umjetan ni kiseo, nego prirodan i stvaran. Rijetko viđam tu kombinaciju profesionalizma i osmijeha; moram priznati da ovu kombinaciju rijetko viđam i kod sebe. Postoje dvije najčešće varijante: a) ili nam se netko sviđa pa mu se osmjehujemo jer nam je ugodno; b) ili smo potpuno hladni i profesionalni. Profesionalizam s prirodnim osmijehom rijetka je kombinacija.

Lekcija broj 2: Putovanje traje koliko traje

U prethodnoj lekciji napomenuo sam da je jedno od osnovnih pravila da kamion stigne bez većega kašnjenja. Kad sam čuo da me vozi Kiro, znao sam da će putovanje trajati bar od dva i pol do tri sata, što me (moram priznati) lagano iritiralo. Naime, ja sam kao i mnogi drugi 'profesionalci' sav užurban i onda kad to nije imperativ (nikamo ne kasnim, ali, jednostavno, želim stići što prije od točke A do točke B). Kiro uvijek vozi polaganije i opreznije od prosječnih vozača. Brzina (ili sporost) uvjetuje manju vjerojatnost pogrešaka na koju vozač može utjecati.

Dakle, tu sam naučio da nije važno doći najbrže što se može, što znači da se treba žuriti. Kad je čovjek užurban i kad se posao radi u zadnji čas, obično se događaju (možda i fatalne) pogreške. Kao što sam napomenuo, ja sam užurban bez neke potrebe, ali isto sam tako u svojem poslu svjedok da klijenti čine pogreške jednostavno zato što nemaju vremena razmišljati o dugoročnim posljedicama. Tako, naprimjer, donose odluke o proširenju asortimana, povećanju zaliha ili načinu i postupku dopune proizvodnje robom iz skladišta bez analize 'što ako' (what if), razrade scenarija i utjecaja na ostale faktore. Nerijetko je riječ o tome da se, nogometnim rječnikom, nije stalo na loptu i razmislilo o svim posljedicama odluka, nego se, jednostavno, igralo na prvu loptu.

Lekcija broj 3: Odmori se!

Kad sam se vozio s Kirom od Skoplja do Bitole, znao sam da ćemo svaki put stati da bismo se odmorili i popili kavu. To pravilo ponovno sam osvijestio iako je to stvar koju ne treba posebno isticati. Međutim, često zaboravimo da, ne samo na putovanju zbog vožnje nego i u svakom poslu, a i u životu, treba napraviti stanku. Dakle, nakon kontinuiranog razdoblja rada treba napraviti stanku i odmoriti se od tog posla te preispitati prioritete. Poznata je priča o čovjeku koji je pilio drvo tupom pilom i nikako nije mogao završiti posao. Kad mu je prolaznik dobacio da bi možda trebao naoštriti pilu, odgovorio je da – nema vremena.

Izdvojimo, dakle, vrijeme da bismo naoštrili pilu. Isto tako, katkad od drveća ne vidimo šumu (i obratno). U drugoj priči dolazi ekipa drvosječa u šumu i počne rušiti stabla, piliti i odvoziti drva. Tada dođe jedan od njih i popne se na najviše drvo u šumi, pogleda uokolo i obavijesti ostatak ekipe: 'Ej, mi smo u pogrešnoj šumi!' Treba uzeti vremena i popeti se na najviše drvo kako bismo bili sigurni da smo u pravoj šumi, jer bez obzira na to koliko brzi i efikasni bili, možda jednostavno radimo nepotreban posao.

Lekcija broj 4: Uvijek drži ruke na upravljaču!

Praktična lekcija prije svega za vožnju, ali primjenjiva i na posao. Kao profesionalni vozač Kiro mi je preporučio, a i svojim primjerom pokazao, da se ruke cijelo vrijeme moraju držati na upravljaču. Naime, tijekom vožnje često se volimo odmarati tako da upravljač držimo samo jednom rukom ili da ga držimo u podnožju. Kiro objašnjava ovu preporuku činjenicom da je teže reagirati iskrsne li nepredvidljiva situacija (naglo kočenje vozila ispred, iskakanje životinje ili čovjeka na cestu pred automobil i slično) ako su ruke bilo gdje osim na upravljaču.

Dakle, nije dovoljno držati ga jednom rukom i nije dovoljno držati upravljač s donje strane jer u slučaju nepredviđene situacije nesvjesno dižemo ruke prema gornjem dijelu upravljača i na tome gubimo dragocjene djeliće sekunde. Tog savjeta često se sjetim jer dosta putujem, ali počeo sam razmišljati i o tome da i u poslu treba stalno držati ruke na upravljaču. Ne mislim na preveliko kontroliranje (da postanemo control freakovi), već na to da kontroliramo kad je to potrebno. To znači da moramo imati pri ruci upravljačke alate i resurse (tehnologiju i ljude) te definirane procese kao što su razni KPI-jevi (ključni pokazatelji poslovanja), procedure i slično.

Lekcija broj 5: Ako napraviš pogrešku – priznaj!

Još jedna čisto vozačka lekcija. S obzirom na to da Kiro voli pričati o svom profesionalnom životu, ispričao mi je dosta anegdota i primjera, pa tako i one kad je napravio prometni prekršaj. Naravno da je nemoguće da u svojem profesionalnom vijeku nikad ne napravimo pogrešku, pa tako ni Kiro nije iznimka. Međutim, on kaže, 'kad napraviš prometni prekršaj, pokloni se autoritetu (policajcu), priznaj i plati'. Nema smisla prepirati se i opravdavati se autoritetu (policajcu, šefu, klijentu itd.), nego treba priznati pogrešku, ispraviti je ako je moguće i naučiti lekciju. Najčešće se pogreške događaju zbog loše komunikacije. U svome profesionalnom radu često se koristim brainstormingom, dijagramom riblje kosti (Ishikawin dijagram) i sličnim kako bih analizirao konkretne probleme kao što su prevelike zalihe, problemi u distribuciji ili loše planiranje. U devedeset posto slučajeva komunikacija je jedan od tri glavna uzroka. Dakle, otvorena komunikacija i priznavanje pogrešaka zdrav je način poslovanja i života.

Lekcija broj 6: Ako si neopravdano optužen – ne prepiri se!

Nastavak prethodne lekcije zapravo je dodatna lekcija. Naime, često se u prometu dogodi nepravda, odnosno policajac kaže da smo napravili prekršaj kad mi mislimo da nismo, ili smo imali neki razlog zašto se to dogodilo, ili smo htjeli izbjeći veću nezgodu i slično. Kiro mi je ispričao takvu situaciju iz svog iskustva. U takvim slučajevima on savjetuje da se ne prepiremo s autoritetom, nego da asertivno iznesemo svoju stranu priče i onda platimo kaznu. Iako je to teško (pogotovo nama koji imamo istančan osjećaj za pravdu i veliki ego koji ne podnosi da drugi ima pravo kad ga zapravo nema), mislim da se ovo može primijeniti i na posao i na život, jer katkad je doista korisnije, ono što u narodu kažu, poklopiti se ušima i nastaviti dalje nego istjerivati pravdu. Naime, svako prepiranje na kraju se pretvori u bitku ega u kojoj, naravno, pobjeđuje onaj tko ima autoritet, a ne onaj tko ima pravo (a ni onaj tko ima veći ego). Zbog prepirke raste napetost i katkad kažemo nešto što ne mislimo, ili mislimo, ali ne bismo smjeli reći jer bi to imalo mnogo teže posljedice od početne kazne. Tako, naprimjer, ako je početna kazna povrijeđen ego zbog neke opomene ili možda neprihvaćanja moje ideje, mnogo je veća posljedica gubitak posla ili trovanje odnosa s kolegama.

Lekcija broj 7: Godine ili dvije nisu važne u široj slici

Kiro nije govorio samo o profesionalnom životu nego i o životu općenito, pa je tako na jednom putovanju spomenuo priču o drvetu voćke. Naime, zbog oštećenja stabla voćka je usporila svoj metabolizam i nekoliko godina nije rađala plodove jer, kako kaže Kiro: 'Drvo razmišlja na sto godina!' Naime, drvo ima životni vijek od stotinu, pa i više godina, i u odnosu na to godina ili dvije ne igraju ulogu u široj slici.

O ovoj lekciji često razmišljam i mislim da bih je trebao primjenjivati mnogo češće za razne odluke. Današnji je pogled na život kratkoročan: druge godine želim nov automobil, a u sljedećih pet godina želim stan. Jednako je s poslom jer su svi pokazatelji kratkoročni: bilanca je za godinu dana, planovi prodaje su mjesečni, a planovi proizvodnje sastavljaju se svaki tjedan. Čovjekov je vijek gotovo sto godina, ali razmišljamo u mnogo kraćim ciklusima i nije nam ni nakraj pameti žrtvovati godinu ili dvije kako bismo prikupili snagu, odmorili se, preraspodijelili prioritete, naoštrili pilu ili pogledali jesmo li u pravoj šumi. 

25. rujan 2022 11:14