Tihomor Blagus, čovjek koji je podignuo ustavu odvodnoga kanala Kuniščak i spasio svoje naselje od poplave, ne bi bio priveden u policiju i satima ispitivan da su odgovorni baratali osnovama prava. Primjerice, da dva hrvatska zakona poznaju institut nužde i da pravila tumačenja zakona pružaju tumaču veliku slobodu, ali ne i samovolju
Potkraj srpnja još jedan zagrebački skandal poznatiji pod imenom glavnog aktera Tihomora Blagusa skrenuo je pozornost javnosti na svemoć i/ili nemoć prava, a u toj više nego poučnoj raspravi važno je upozoriti na postupak koji u konačnici zapravo odlučuje je li tko ili nije postupio protupravno. Riječ je o 'tumačenju u pravu', ali i posebno njegovoj primjeni na pravne institute (skup pravnih normi koje uređuju neko pravno pitanje) koje u ovom slučaju izdvajamo kao najvažnije – krajnje nužde (više) i nužne obrane (manje).
Slučaj 'Blagus'
Tihomir Blagus je uz pomoć prijatelja (ali očito u glavnoj ulozi) provalio u objekt Hrvatskih voda – ustavu odvodnoga kanala Kuniščak i ručno podigao branu, što je (srećom) za posljedicu imalo da voda iz poplavljenih ulica, zgrada i dvorišta oteče u Savu. Time je spriječena još jedna veća šteta u našem glavnom gradu koji je u kratkom roku doživio najprije potres, a nakon toga i poplavu. Umjesto očekivanih pohvala država je reagirala s jedne strane međusobnim 'prepucavanjem' mjerodavnih u Gradu i Hrvatskim vodama, ali i privođenjem Tihomira Blagusa koji je navodno proveo cijeli dan u policijskoj postaji. Nije sporno da je potrebno dati potpunu izjavu o okolnostima onoga što se dogodilo, ali je potpuno različito nekome poslati poziv i obaviti sve za npr. sat vremena, a drugo je nekoga privesti i držati ga u postaji cijeli dan i to još nazvati 'obradom' kako su prenijeli mediji. U tom kontekstu treba sagledavati i eventualnu nervozu privedenoga, pa i poneku neprimjerenu izjavu ili općenito reakciju. No, Blagus nema obvezu postupati sukladno ponašanju profesionalca ili dobrog stručnjaka, što obvezuje svakog policajca, svakog službenika i uopće svakog profesionalca.
Pojam nužde
Nema države u svijetu u kojoj bi bilo toliko predstavnika vlasti (ne bilo kojih nego baš kompetentnih) da bi mogli uvijek i pravodobno reagirati na brojne nevolje koje se građanima događaju, često izazvane 'višom silom', od potresa, poplave, požara do brojnih drugih. Upravo zato je u općem i pojedinačnom interesu da svatko reagira kako bi spriječio prijeteću štetu. Međutim, bilo bi nužno da svi, posebno predstavnici vlasti, barataju barem elementima prava. To znači da znaju da je i tzv. krajnja nužda (naš Zakon o obveznim odnosima čak u čl. 1052. upotrebljava blaži pojam nužda, a Kazneni zakon u čl. 22. (prije čl. 30.) upotrebljava pojam krajnje nužde) dio zakonske regulative.
Ključno je da barem osnovno o navedenom svi znaju pa makar to značilo da će u svakom pojedinom slučaju za savjet pitati nekog od nadređenih. U mnogim razvijenim državama postoji tzv. građansko uhićenje upravo zbog toga što je shvaćena realnost koja uključuje i potrebu da, objektivno u interesu države, pojedinci preuzmu njezine ovlasti. Nažalost, ako su medijski napisi točni, držanje Blagusa cijeli dan u postaji znači da ni nadređeni nisu vladali spomenutim osnovnim pojmovima i posljedica je prilična sramota za pravnu državu koja će, prije ili poslije, morati na takve stvari primjereno reagirati.
Školski primjer
Ključno je postići da što više predstavnika vlasti i što više pravnih subjekata uopće shvati i nauči što je to tumačenje u pravu. Naime, to je intelektualni proces u kojemu bilo tko, sagledavajući bilo koju pravnu normu, istodobno zna da pravila tumačenja pružaju tumaču veliku slobodu u tumačenju. Ta sloboda je najveća kod ciljnog ili teleološkog tumačenja, koje ima prioritet u svjetskom pravu, a omogućava čak i prelazak ograničenja koja inače nameće jezično tumačenje (jezik je složen fenomen u kojemu postoje pravila pisanja, postoji sintaksa, ali i sinonimi i homonimi, da spomenemo samo osnovno).
Školski primjer je npr. natpis na kojemu stoji da je u bolnicu zabranjeno dovoditi pse – to je zabrana za sve životinje i nije prihvatljivo tumačenje prema kojemu se ne smije dovoditi pse, a smije npr. mačke. Ta sloboda u tumačenju ne znači nikakvu samovolju, nego temeljito promišljanje ne samo što je tvorac neke pravne norme htio nekom formulacijom nego i (posebno ako je već proteklo dosta vremena otkada je norma donesena) što bi tom normom objektivno sada trebalo postići. Tako je npr. pandemija COVID-19 potpuno promijenila mnogo toga, pa i na planu tumačenja. Prije pandemije nitko ili malo tko od pravničke struke bi prihvatio da 'preporuka može obvezivati', a sve odluke Nacionalnog stožera tako se nazivaju. Tako je npr. u mnogim državama obično kihanje zaražene osobe bez zaštitne maske okvalificirano kao ubojstvo ili pokušaj ubojstva.