Na Banovini se dogodila prirodna katastrofa, potres, koji nitko ne može kontrolirati, čak ni predvidjeti. U pravu se potresi spominju kao školski primjer više sile (lat. vis maior), što je dovoljan argument za otklanjanje bilo čije posebne odgovornosti. Tu ništa nije sporno, ali važno je odrediti na što se to odnosi, odnosno na što se apsolutno niti odnosi niti može odnositi. To što ne odgovaramo za nastanak potresa, ne oslobađa nas odgovornosti za to što smo propustili provjeriti seizmički status zemljišta i, posljedično, tom statusu prilagoditi moguće zahvate na njemu te gradnju.
Stoga, ako je neko područje seizmički vrlo aktivno, što je pokazala i stručna provjera, onda pri planiranju i gradnji objekata o tim podacima moramo voditi računa. Ne postoji, barem ne na današnjem stupnju razvitka, tehnologija koja bi sto posto jamčila otpornost na potres najveće snage, ali treba postići razuman kompromis između realne mogućnosti da se za vijeka građevine (a to je i više od stotinu godina) dogodi jači potres (ali i poplava ili bilo što drugo iz te kategorije) i toga da se osigura ulaganje kako bi posljedice, ako se potres dogodi, bile prihvatljive.
Nemar ljudi i propisa
Međutim, niti su naši propisi takvi da odgovaraju potrebama niti je praksa takva da uklanja nedostatke propisa. Povremeno mediji objave da u nekom neboderu nijedan hidrant nema vode i onda se svi kratko zgražaju, ali nema sustavnog rješenja. Nitko ne bi smio pobjeći od činjenice da je stan svugdje u svijetu skupa stvar i da to nije bez razloga jer vlasnik taj stan mora održavati. Zgrada je pak skup stanova i/ili poslovnih prostora i kad su svi dijelovi održavani, onda je i s cjelinom sve u redu; ali vrijedi i obratno.
Uzimajući u obzir imovinsko stanje prosječnog vlasnika, treba promisliti o uvođenju obveznog osiguranja od potresa ili umjesto obveze propisati neke poticaje. Pojedinac ima pravo biti i neodlučan i neobrazovan, ali država mora biti ta koja će uskočiti i postići najbolja rješenja, što se za sada, nažalost, ne događa. Od tzv. zagrebačkog potresa prošlo je gotovo godinu dana, a tek smo nedavno dobili zakon koji se još nije ni počeo provoditi. Sada ćemo možda dobiti zakon za Petrinju, Glinu i Sisak, ali jedino je pravo rješenje zakon koji se neće baviti ni jednim gradom ili mjestom posebno, ali u kojem će se svi, dogodi li se izvanredna situacija, bez problema prepoznati.
Sve je posve jasno
U kontekstu svega navedenoga pojavio se i problem zastare tražbina prema onima koji su zbog svog nerada i nemara, sa zlom namjerom ili bez nje, krivi za to što su pojedine zgrade u obnovi nakon oslobođenja tih područja u Domovinskom ratu obnovljene tako da ne mogu izdržati ništa, a kamoli jači potres. Tu je sve vrlo jasno: potencijalno odgovorne lako je nabrojiti i onda među njima utvrđivati o čemu je riječ, naravno, bez ikakva prejudiciranja. Budući da su se zgrade na Banovini obnavljale od 1996. do 2000., zastara, očito, može biti velik problem.
Međutim, imaju pravo svi oni koji izlaz (ili jedan od mogućih izlaza) vide u institutu ratnog profiterstva, jer glede tih djela nema zastare. Pri tome se ne bi smjelo raditi ni o čijoj samovolji, ni o čemu što ne bi bilo objektivno u skladu sa sustavom, a to uključuje i pravila tumačenja. U cijelom svijetu, a posebno u EU, prednost se daje ciljnom tumačenju, dakle tumačenju koje istražuje što je zakonodavac htio reći nekom normom, i to se smatra pravim značenjem. Prema našem uvjerenju, nema toga tko bi mogao tvrditi da su se normama iz područja odgovornosti htjeli poštedjeti oni koji su vjerojatno napravili više zla od mnogih koji su to učinili vatrenim oružjem.
Najnoviji promašaj
Budući da je to bila obnova u ratu stradalih kuća, jasno je da nije nategnuta poveznica s ratnom štetom i ratnim profiterstvom, i to bi moralo biti općeprihvaćeno. Naravno, na tom bi tragu, i to odmah, trebalo poboljšati pravni okvir, pa i tako da se rokovi zastare općenito drastično produlje kako bi što manje osoba imalo priliku smijati se pravnom sustavu i onima koji ga poštuju. Nažalost, teško nam je povjerovati da će takva inicijativa biti prihvaćena. Zašto tako mislimo? Pa nije tako mnogo vremena (da zaboravimo) prošlo od novele Kaznenoga zakona kojom su se smanjile zaprijećene kazne, a nitko nije ni spomenuo (mnogi su mogli, poneki i morali) da će se zbog te promjene obustaviti niz postupaka (više stotina) kojima se automatski promijenilo vrijeme zastarijevanja. Naravno da su mnogi naknadno spekulirali je li se to baš s tim razlogom i dogodilo.