Što i kako
StoryEditor

Zaštićeni najmopromci: Država godinama ignorira nalog Ustavnog suda da se povećaju naknade za iseljenje

27. Prosinac 2022.

Loptanje sa zaštićenim najmoprimcima počinje 90-ih, a praktično ga je trebala dokrajčiti novela zakona iz 2015. kojom je propisano da ih vlasnici imaju pravo istjerati iz stana, a država im dati neku tragikomičnu naknadu. No Ustavni sud ukinuo je neke članke te novele te naložio Saboru da ih zamijeni ‘pojačanom‘ naknadom. Nažalost, otada se nije dogodilo ništa

Nepravda se nepravdom ne može ispraviti, a koliko to može biti bolno, pokazuje i primjer najmoprimaca u privatnim stanovima koji su u tom statusu zapeli igrom povijesnih okolnosti na koje sami nisu imali nekog utjecaja. Podsjetimo, u bivšoj državi od njezina su se osnutka privatnim vlasnicima koji su stanove ili gradili ili kupovali da bi živjeli od rente nametnuli stanari koje je odredila država. Na tome, naravno, nije stalo.

Otprilike početkom 1958., za razliku od svih drugih država koje su nastojale nacionalizaciju provesti u tajnosti, ta naša bivša država ju je, što se tiče stanova, najavila i vlasnici su imali ‘izbor‘ ili čekati nacionalizaciju ili prodati stanove za nikakav novac, uglavnom onima koji su već bili unutra.

To je dovelo do toga da je broj stanova koji su nacionalizirani potkraj te godine bio daleko manji nego što bi inače bio. S obzirom na to da je granica nacionalizacije bila dva veća ili tri manja stana, dogodili su se i stanovi koji su postali problem države. U njima je priznato stanarsko pravo kao neka vrsta novog prava, ali su ostali u vlasništvu onih koji su vlasnici bili i do tada. I tako se dočekalo i novu državu.

Između neba i zemlje

U novoj se državi osnovna ‘borba‘ vodila glede denacionalizacije, a privatni stanovi sa stanarskim pravom nekako su ostali ‘u zapećku‘. Tako se dogodilo da je 1997. prilično neopaženo donesen Zakon o najmu stanova, koji je ukinuo stanarsko pravo, ali nije dirao u pravo najmoprimaca (stanari su dobili novi naziv – najmoprimci), koji su nastavili koristiti se tuđim stanovima, koje su, godinama živeći u njima i nerijetko ulažući u održavanje i obnavljanje, osjećali kao svoje. Pokušalo se intervenirati preko Ustavnog suda, koji je, nažalost, donio jednu od najčudnijih odluka, naravno negativnu.

Iako se u svih deset knjiga stanarsko pravo naziva imovinskim pravom, odjednom gubi taj atribut i postaje nekakvo klasično obvezno pravo minimalno jače od klasičnog najma. Kada se negira imovinska komponenta, onda je jasno da ni o kakvom ni pravu ni stvarnom pravu nije moglo biti ni govora, a neposredno prije stanje je bilo takvo da nije bilo govora ni o negiranju tih komponenti.

I tako se išlo do 2015. kad je donesena novela zakona koja je zaštićene najmoprimce praktično dokrajčila. Propisano je da ih vlasnici imaju pravo istjerati iz stana, a država im dati neku tragikomičnu naknadu, prema nekoj varijanti smještaj u staračke domove. Srećom, taj je put Ustavni sud imao razumijevanja i ukinuo je određene članke te novele te naložio Hrvatskom saboru da ih zamijeni ‘pojačanom‘ naknadom. Nažalost, nakon toga prolaze godine i ne događa se ništa.

Prema nekim računicama (a sramota je isključivo države što nema preciznih podataka) riječ je o dvije do tri tisuće stanova, čiji bi zaštićeni najmoprimci većinom prihvatili izaći iz stana za prosječnu odštetu od 70.000 eura. Veći broj takvih je na primjer u Splitu, a u Zagrebu još uvijek ima onih nerealnih koji očekuju da će im država dati vlasništvo, a odštetu vlasnicima, što je suprotno europskoj politici i europskim sudovima i na to bi trebalo zaboraviti.

Razumni prijedlog

Na kraju najgore, najbolje i prijedlog. Najgore je što stanovi dnevno i rapidno propadaju već godinama, jer zašto bi vlasnik ulagao kada ne može do posjeda ili najmoprimac kojega čeka iseljenje. Zato je krajnje vrijeme da se pronađu i sredstva i volja i pitanje zaštićenih najmoprimaca ‘skine s dnevnog reda‘. Najbolje je što su vlasnici i najmoprimci zapravo na istoj strani, makar to ne shvaćaju svi.

Prvi prijedlog je, čekajući da se država počne ozbiljno baviti problemom, iskoristiti činjenicu da Ustavni sud nije vezan svojim odlukama, ponoviti onaj prijedlog u odnosu na zakon iz 1997. i upozoriti na sve ono što se u međuvremenu događalo i događa se, a što pokazuje da su zaštićeni najmoprimci za ovaj sud i ovu državu građani ne drugoga, nego tko zna kojeg reda.

Da ne bi bilo dvojbe, pisac ovog teksta je za vlasnike, što i nije čudno jer mu je bivša država (njegovoj obitelji) oduzela dvije i pol stambene zgrade na najboljoj lokaciji u Splitu, a ova mu (obitelji) isplatila oko 100.000 eura ukupno, i to ne odjednom, nego prvu ratu od 25 posto, a ostalo u trideset godina. Ali to nije argument za novu nepravdu. Navodno se negdje godinama piše zakon (zapravo par članaka iz zakona) pa zašto se ne bi pokušalo s fiksiranih 50 posto vrijednosti vlasništva kao ponudom najmoprimcu za iseljenje.

Moglo bi se dodati 10 posto za prihvat ponude u prvom mjesecu. Nakon dva mjeseca postotak se smanjuje na 40 posto pa na 30 posto. Sigurno je da nakon šest mjeseci ne bi ostalo više od 500 stanova, a to već nije više isti problem.

23. lipanj 2024 17:00