Hrvatska djelomično kopira stari gastarbajter model u kojem se strane radnike zapošljava na određeni period i očekuje da će se vratiti kući
Piše: Patrik Flajhar
Mnogi u Hrvatskoj smatraju kako je trenutno veliki broj uvezenih stranih radnika uzrokovan specifičnim okolnostima u kojima se našla hrvatska ekonomija te da jednom kada ta ekonomska potreba nestane, strani radnici će otići. Isto takvo razmišljanje prevladavalo je u zapadnoeuropskim zemljama nakon Drugoga svjetskog rata kada su te države regrutirale privremene migrantske radnike. Takav model popularno je poznat kao gastarbajter model (engl. Guest-Worker Programme ili TMWP; Temporary Migrant Worker Programme) kojem je cilj osigurati zapošljavanje imigranata na određeni period, ograničavajući njihova prava i suzbijajući spajanje obitelji. Strani radnici u pravilu bi prihvaćali relativno niske plaće i slabe uvjete rada, pritom postavljajući minimalne zahtjeve za socijalnim beneficijama. Na njihovoj se integraciji nije radilo budući da se vjerovalo kako su oni tu privremeno, kao gosti (njem. Gastarbeiter; gost radnik).
Uslijed naftne krize sredinom 70ih godina 20. stoljeća, sustav gastarbajtera u zapadnoj Europi je napušten. Međutim, iako su neki radnici otišli, mnogi su ostali. Velik dio industrije postao je ovisan o stranim radnicima odnosno dogodilo se to da su radnici bili angažirani privremeno kako bi zadovoljili potražnju za radnom snagom koja je bila stalna (Castles, 2006, str. 743). Već u 60-im godinama u većini zemalja došlo je do spajanja obitelji i dopuštanja iregularnog ulaska migranata. Njihove su obitelji s vremenom rasle što je dovelo do zahtjeva za priuštivim stanovanjem, obrazovanjem, zdravstvom i drugim socijalnim uslugama. Iako početno zamišljen kao low-cost opcija, gastarbajter model imao je relativno skupe društvene posljedice. Budući da se na njihovoj integraciji nije radilo, došlo je do getoizacije u mnogim europskim gradovima gdje su životni uvjeti i infrastruktura bili lošiji u odnosu na domicilno stanovništvo. Drugim riječima, privremeni migranti postali su nove etničke manjine.
No, gastarbajter model nisu koristile samo europske zemlje. Taj je model još uvijek vrlo popularan u zemljama Bliskog istoka kao što su Katar ili Ujedinjeni Arapski Emirati. Istraživači koji se bave međunarodnim migracijama tvrde kako model privremenih radnika ustvari najbolje opstaje upravo u nedemokratskim zemljama budući da one uskraćuju prava stranim radnicima, ograničavaju pristup pravnom sustavu i koriste se drakonskim mjerama deportacija (Castles, 2006, str. 747). S druge strane, u demokracijama takav model teže uspijeva zbog postojanja snažnog pravnog sustava i zaštite ljudskih prava.
Ponavljamo pogreške zapadnih zemalja
Na sličnom je tragu i Paul Collier koji upozorava da modeli privremene radne migracije u demokracijama gotovo nikad ne ostaju privremeni. Ljudi ostaju, spajaju obitelji i stvaraju zajednice. Jednom kada se stvori određena dijaspora, troškovi migracije za nove dolaske se smanjuju, a broj ljudi koji dolazi se ubrzano povećava (Collier, 2013, str. 138–140). Collier (2013) ne zagovara zatvaranje granica niti potpunu zabranu migracija. Njegova je poruka puno nijansiranija: migracija je poželjna i korisna, ali samo ako se njome dobro upravlja. Ključ održivosti nije u broju migranata, nego u tome koliko brzo dolaze te koliko dobro ih se uspijeva uključiti u društvo.
Prema svemu sudeći Hrvatska djelomično kopira stari gastarbajter model u kojem se strane radnike zapošljava na određeni period i, ograničavajući njihova prava, očekuje da će se uskoro vratiti kući. Slijedom toga, na njihovoj integraciji ne pridaje se posebna pozornost.
No, kako se već ranije istaknulo, takva očekivanja iz iskustva drugih europskih zemalja pokazala su se pogrešna. Mnogi od njih ustvari su ostali. Osim toga, istraživanje o kvaliteti života stranih radnika iz Azije i Afrike u Hrvatskoj koje je objavio Institut za istraživanje migracija ove godine pokazalo je kako njih čak 55 posto želi preseliti obitelj u Hrvatsku, a njih oko 40 posto želi se trajno nastaniti u Hrvatskoj.
Ti podaci sugeriraju kako je model ‘uvoza rada, ali ne i ljudi‘ neodrživ. S obzirom da Hrvatska još nema niti integracijsku strategiju, postoji velika mogućnost da će Hrvatska ponoviti pogreške zemalja zapadne Europe.
Također, prema Zakonu o strancima, strani radnik može nakon godine dana boravka u Hrvatskoj dovesti članove svoje obitelji. Nakon pet godina, osoba iz treće zemlje može zatražiti dugotrajan boravak pri čemu mora položiti test hrvatskoga jezika. Sa statusom dugotrajnog boravka, osoba ima pravo na neograničen boravak u Hrvatskoj uz poštovanje određenih propisa. Osobe s dugotrajnim boravištem imaju prava slična hrvatskim državljanima, uključujući pristup tržištu rada, obrazovanju i socijalnim pravima. Ono što je ovdje bitno istaknuti je da osim poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma, za stjecanje statusa dugotrajnog boravka ne postoje nikakvi zahtjevi u pogledu integracije (poznavanje hrvatske kulture, običaja i sl.). Prema tome, ključno pitanje je, ne više hoće li ti ljudi ostati, nego hoćemo li ih kao društvo znati uključiti?