Atomska idila u podmorju: Beskrajna putovanja ubojitih nuklearnih podmornica

O nuklearnoj energiji vlada podijeljeno mišljenje: dok bi zeleni i borci za klimu i nju htjeli proglasiti prljavom, oni drugi, malo mudriji, smatraju da je itekako potrebna. Prednost u proizvodnji energije dana je ekološkim izvorima poput Sunca i vjetra, no globalni događaji u posljednje dvije godine pokazuju da su se mnoge zemlje olako odrekle te realno najčišće zelene energije. Sada se ona vraća, i to na velika vrata. Od sedamdesetih do danas sve se manje upotrebljavala, a ‘zakucala‘ ju je nesreća u Fukušimi 2011. godine. Taj je incident preostalu potporu nuklearnoj energiji srušio na najniže grane u povijesti.

Ništa bez ‘Nautilusa‘

Oko nuklearne energije na kopnu lome se koplja, no ona pod morem i dalje je itekako poželjna – u obliku podmornica pogonjenih na nuklearni pogon. Prva takva podmornica, ‘USS Nautilus‘ (SSN-571), ušla je u službu Mornarice Sjedinjenih Američkih Država 1954. godine. Sagradila ju je tvrtka Electric Boat Company i pokretao ju je vodeni reaktor pod tlakom koji je projektiran u istraživačkom centru Argonne National Laboratory. ‘Nautilus‘ je bio velika prekretnica u razvoju nuklearne energije i podmorničke tehnologije. Bila je to prva podmornica koja je plovila ispod Sjevernog pola, demonstrirajući tako potencijal podmornica na nuklearni pogon za djelovanje na Arktiku i u drugim negostoljubivim okružjima. Tada nova podmornica postavila je i nekoliko rekorda u brzini i udaljenosti, uključujući prvu podvodnu plovidbu oko svijeta 1960. godine. ‘Nautilusov‘ uspjeh otvorio je put razvoju nove generacije podmornica na nuklearni pogon pa su one otada ključni element pomorskih snaga mnogih zemalja. Danas ih upotrebljavaju Sjedinjene Države, Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska i Indija, a uskoro će i Australija.

Iznenađujuća odluka

Upravo je Australija posljednja zemlja koja je odlučila svoje vode braniti nuklearnim podmornicama pa je nedavno raskinula ugovor s francuskom brodograditeljskom tvrtkom Naval Group, vrijedan više milijardi dolara, i potpisala novi sa SAD-om i Velikom Britanijom o nabavi podmornica na nuklearni pogon. Iznenađujuća je to odluka jer će Australija postati tek druga zemlja (nakon Ujedinjenoga Kraljevstva) koja će dobiti tu tehnologiju iz SAD-a. Nije jasno koju će podmornicu nabaviti australska vlada, ali najnoviji je projekt Američke mornarice ona klase ‘Virginia‘, stoga se pretpostavlja da se radi upravo o takvim podmornicama. Tu je podmornicu proizvela američka zrakoplovna i obrambena tvrtka General Dynamics. Pokreće je jedan nuklearni reaktor i može se kretati brzinom većom od 25 čvorova. Posada se sastoji od petnaest časnika i 117 vojnika. ‘Virginia‘ se upotrebljava u protupodmorničkom ratu, ali i u operacijama prikupljanja obavještajnih podataka (ili možda u operacijama poput onih, štajaznam, kad treba ‘rasturiti‘ Sjeverni tok).

Kako rade

Nuklearne podmornice pokreću nuklearni reaktori. Oni proizvode energiju cijepanjem atoma kako bi se stvorila toplina koja se zatim upotrebljava za proizvodnju pare za turbine koje stvaraju energiju za pogon. Da bi stvorila paru, podmornica uvlači morsku vodu i pročišćava je postupkom desalinizacije. Dio te čiste vode također se upotrebljava za piće i stvaranje kisika hidrolizom u podmornicama.

Kad smo već spomenuli Australiju, ta je država prvotno namjeravala graditi podmornice na dizelski pogon u partnerstvu s francuskim Naval Groupom. Takve podmornice obično su manje i tiše, lako mogu skliznuti i sakriti se u plitke vode uz obale ili u riječne estuarije, gdje ih je prilično teško otkriti. Iako dizelske podmornice imaju prednosti, glavni im je nedostatak izdržljivost; svako malo moraju izranjati da bi uzele kisik, riješile se ispušnih plinova i napunile baterije. Rezultat svih tih njihovih ‘obveza‘ jest da ne mogu dugo operirati po otvorenim morima te posebno moraju paziti na to gdje i kada mogu natočiti gorivo. Nuklearne podmornice, s druge strane, sagrađene su prije svega da bi bile izdržljive, pa neke uz obilje snage mogu ploviti gotovo beskonačno ili dok se nešto ne pokvari (ili dok podmorničarska ekipa ne ostane bez konzervi mesnog nareska). Zapravo, njihovo su jedino stvarno ograničenje potrebe posade, koja možda uskoro zbog AI-ja postane i višak.

Što ne valja

Budući da su nuklearne podmornice obično veće, njihov je nedostatak što se ne mogu kretati plitkim vodama i morima, zbog čega ih je lakše otkriti. Tijekom jedne ‘ratne igre‘ 2015. ruska podmornica na dizelski pogon klase ‘Kilo‘ u vlasništvu Indije ‘potopila‘ je američku podmornicu na nuklearni pogon, no Američka mornarica nikada nije priznala potonuće. Dogodilo se to tijekom vježbe ‘Malabar‘ koju svake godine održavaju Indija, Japan i Sjedinjene Države. Prema navodima Indijaca, dok su se podmornice pratile po Bengalskom zaljevu, Indijci su otkrili podvodnu buku koju je stvarala američka te su je naciljali, no s obzirom na to da se radilo o vježbi, projektil nije ispaljen. Svejedno je SAD negirao svoj ‘gubitak‘ iako je bilo očito da je buka otkrila položaj podmornice. Istina je da je to bila podmornica klase ‘Los Angeles‘ koja je, navodno, mnogo bučnija od trenutačnog modela ‘Virginia‘, ali pokazalo se da podmornice na dizelski pogon i dalje mogu biti opasne, čak smrtonosne, za one velike pokretane nuklearnom energijom. Osim veličine i buke, problem su nuklearnih podmornica i skupo i komplicirano održavanje te servis, što će jadnim Australcima još više otežati održavanje novih podmornica. Naime, za razliku od SAD-a i UK-a, Australija nema domaću industriju nuklearne energije koja bi mogla osigurati visokokvalificiranu radnu snagu inženjera i nuklearnih fizičara, zato se velik dio posla na podmornicama vjerojatno morati obavljati u inozemstvu.

Prvi put u šest desetljeća

Ugovor o podmornicama između SAD-a i Australije prvi je primjer dijeljenja tehnologije za nuklearne podmornice proizišle iz SAD-a u više od šezdeset godina. Prije toga takvo što dogodilo se samo kad je Washington pomogao Londonu u projektiranju njegove podmorske flote. Prema planu koji su objavile vlade država nakon potpisivanja sporazuma, Ujedinjeno Kraljevstvo i Australija na kraju će proizvoditi klasu podmornica na nuklearni pogon ‘SSN AUKUS‘ i upravljat će njima; zajednički će se graditi u obje zemlje i uključivat će najnovije američke tehnologije. Australska nabava nuklearnih podmornica svrstat će tu zemlju u skupinu od samo sedam onih koje imaju takva plovila – pridružit će se tako Sjedinjenim Državama, Rusiji, Kini, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Indiji.

Ugovor o australskim podmornicama dio je sigurnosnog sporazuma ‘AUKUS‘ koji su potpisali Washington, Canberra i London, koji je prvi put najavljen u rujnu 2021. Čelnici trojnog pakta inzistirali su na tome da namjera sporazuma nije napadačka, ali svi znaju da je najveća briga toga trojca – Kina. Sporazum je zabrinuo i neke australske regionalne saveznike koji se pitaju hoće li to potaknuti utrku u nuklearnom naoružavanju u jugoistočnoj Aziji i na širem Indopacifiku. Nuklearna trojka obećava da je sporazum obrambene prirode, no za Peking tu nema dvojbe: riječ je o opasnoj provokaciji osmišljenoj za obuzdavanje upravo te zemlje.

Sirota posada

Bilo da se radi o nuklearnim bilo o dizelskim podmornicama, služenje u njima nikad nije bilo ugodno, kažu preživjeli. Recimo, mnoge njemačke posade u Drugome svjetskom ratu pretrpjele su razorne gubitke i mnogi su poginuli ne zbog borbi, nego zbog katastrofalnih mehaničkih kvarova, uključujući gušenje ispušnim plinovima dizela, a zabilježeno je i nekoliko eksplozivnih dekompresija nakon ispiranja zahodske školjke. Kad je riječ o nuklearnim podmornicama, radijacija dodaje novu dimenziju opasnosti iako do danas nije bilo poznatih taljenja reaktora u potonućima. Novija katastrofa nuklearne podmornice uključivala je ruski ‘Kursk‘ koji je potonuo nakon što je neispravan var na torpedu izazvao eksploziju koja je zatim detonirala druga torpeda. Poginulo je svih 118 članova posade. Mnogi mornari poginuli su u prvim eksplozijama, no osigurači u nuklearnom reaktoru odradili su svoje, zbog čega nije bilo nuklearnog incidenta.