Hrvatska daleko zaostaje u automatizaciji industrije, dok vodeće europske zemlje ubrzano povećavaju gustoću robota, pri čemu stručnjaci upozoravaju na nužnost strateškog pristupa i ulaganja u tehnologiju
Međunarodna federacija robotike (IFR) nedavno je objavila svoju najnoviju studiju o ‘gustoći robota‘, koja se odnosni na broj operativnih industrijskih robota u odnosu na broj zaposlenika. U svojoj studiji IFR navodi kako se usvajanje robota u tvornicama diljem svijeta nastavlja velikom brzinom te da je nova globalna prosječna gustoća robota dosegla rekordnih 162 jedinice na deset tisuća zaposlenika u 2023., što je više nego dvostruko u odnosu na broj izmjeren prije samo sedam godina kada su bile 74 jedinice na 10 tisuća zaposlenika.
Nažalost u ovoj priči Hrvatske nema ni u promilima, dok ‘vladari robota‘ ostaju Južna Koreja, Singapur i Kina, nakon kojih slijedi Njemačka te Japan.
Akademik Bojan Jerbić, redoviti profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu te voditelj Regionalnog centra izvrsnosti za robotske tehnologije (CRTA) potvrđuje kako se Hrvatska ne može pohvaliti brojem robota u industriji kada se gleda usporedba s EU prosjekom.
- Razlozi uglavnom proizlaze iz profila našeg gospodarstva koje je uglavnom oslonjeno na rentijersku ekonomiju i izostanak automobilske industrije koja je najveći ‘potrošač‘ robota. Situacija se postupno mijenja kako stasaju nove tehnološki orijentirane kompanije, ali put je dug - kaže Jerbić.
Profesor Jerbić navodi kako problem usvajanja robotske tehnologije proizlazi s jedne strane iz činjenice da uvođenje robotske tehnologije traži značajne investicije, kao i iz paralelne potrebe zapošljavanja skupe visoko obrazovane radne snage koja je sposobna opsluživati i održavati robotske sustave.
- Prosječne inženjerske plaće u Hrvatskoj, iako još uvijek ispod prosjeka u odnosu na razvijene zemlje EU, značajno su veće od nisko obrazovane radne snage koja rutinske poslove obavlja relativno jeftino. Međutim, sve izraženiji nedostatak takve jeftine radne snage mnoge će natjerati na robotizaciju proizvodnje – dodaje Jerbić.
Europski prosjek i Hrvatska
Profesor Jerbić spomenuo je prosjek Europe, koja ima gustoću robota od 219 jedinica na deset tisuća zaposlenika, što je povećanje od 5,2 posto, s Njemačkom, Švedskom, Danskom i Slovenijom među prvih deset u svijetu. Gustoća robota u Sjevernoj Americi je 197 jedinica na 10.000 zaposlenika što predstavlja porast od 4,2 posto. Azija ima gustoću robota od 182 jedinice na 10.000 osoba zaposlenih u proizvodnji što je povećanje od 7,6 posto dok se ukupno gospodarstva Koreje, Singapura, kontinentalne Kine i Japana nalaze među prvih deset najautomatiziranijih zemalja.
Kao što smo naveli, najveći ‘gutač robota‘ je auto industrija koje u Hrvatskoj nema, izuzmemo li Rimca, ali on količinama jednostavno ne odgovara pravom proizvođači automobila, pa se potencijali za implementaciju industrijskih robota moraju tražiti negdje drugdje. Profesor Jerbić kaže kako u Hrvatskoj najveći potencijal imaju vodeći hrvatski proizvođači, a to su uglavnom prerađivači hrane i proizvođači lijekova.
- Tu ima puno prostora za robotizaciju i racionalizaciju troškova – naglašava Jerbić.
Pozitivno je u cijeloj priči da je domaći obrazovni sustav prepoznao što nas čeka u budućnosti te pokušava odgovoriti na potrebe za stručnjacima u području robotike i automatizacije.
- Obrazovni sustav u Hrvatskoj odavno je prepoznao imperative tehnološkog razvoja, poglavito u robotici i umjetnoj inteligenciji. Stoga su već duže vrijeme brojni obrazovni programi, većinom na tehničkim fakultetima, osposobljavaju vrhunske inženjere, robotičare, mehatroničare, kao i stručnjake za umjetnu inteligenciju. Iako, mora se priznati, ne obrazujemo ih u dovoljnom broju. Stoga u tehnološkim tvrtkama kronično nedostaju odgovarajući inženjerski kadrovi – dodaje Jerbić.
U konačnici, ne bi bilo loše da postoji neka nacionalna strategija za povećanje automatizacije i digitalizacije industrije ali ona još uvijek nije na ‘tapeti‘, što potvrđuje i profesor Jerbić. Ipak, dodaje kako bi takva ‘strategija mogla unaprijediti usmjeravanje EU fondova te potaknuti proizvođače da se hrabrije upuste u tehnološki razvoj koji će im osigurati dugoročnu konkurentnost na međunarodnom tržištu‘.
- Takva strategija mora obuhvatiti i znanstveni i obrazovni sektor kako bi se programirano osigurali kadrovi potrebni za digitalnu i tehnološku transformaciju društva. Također, potrebno je promijeniti kratkoročnu profitnu strategiju oslonjenu na jeftinu radnu snagu koju sve više uvozimo. Razvoj bez inovacija oslonjenih na nove tehnologije vodi polako ali sigurno u probleme – zaključuje Jerbić.