Tehno
StoryEditor

Lažljivi znanstvenici ne prežu od ‘fejkanja‘ rezultata

01. Listopad 2022.

Na godinu se objavi oko petsto medicinskih znanstvenih članaka s izvješćima o rezultatima raznih istraživanja, ali, primjerice, još nema lijeka za rak ili neke druge teške bolesti. Problem je u tome što znanstvenici, nakon što naprave pokus, ne mogu u njegovu ponavljanju dobiti jednake rezultate. Zato su rezultati znanstvenih istraživanja čak u 70-ak posto slučajeva nepouzdani. Više je puta uočeno da mnogi rezultati istraživanja u području psihologije, sociologije, medicine i ekonomije nisu održivi kada ih drugi istraživači pokušavaju ponoviti.

Replikacijska kriza znanosti najprije je 'dijagnosticirana' u psihologiji, a potom se proširila na gotovo sva područja znanosti. Prvi put je još 2005. godine na nju upozorio John Ioannidis, profesor medicine na američkom sveučilištu Stanford, u tekstu 'Zašto je većina objavljenih rezultata istraživanja lažna?'. Ipak, ne može se reći da je to iznenadna pojava koja postoji tek nešto manje od dva desetljeća, riječ je samo o problemu kojemu se u posljednje vrijeme posvećuje više pozornosti. O tome su pisali i drugi, poput časopisa New Scientist.

– Moram priznati da su neki od tekstova objavljenih u New Scientistu, uključujući i one koje sam ja napisala, nevjerodostojni. Nismo namjerno obmanuli, naša izvješća temeljila su se na istraživanjima cijenjenih znanstvenika s vrhunskih sveučilišta, objavljenima u recenziranim časopisima. Unatoč ispunjavanju svih standarda vjerodostojnosti neki su rezultati bili lažni. Znanost je u replikacijskoj krizi, naime jednom dobiveni rezultati znanstvenog istraživanja u drugom pokušaju nisu isti – priznala je Clare Wilson, novinarka i urednica New Scientista koja prati medicinu, zdravstvenu politiku, neuroznanost i znanosti o životu.

Sustavni nedostaci

Wilson je nagrađivana novinarka i urednica medicinskih priloga u časopisu New Scientist, a po struci je biologinja. Radi i za druge časopise, primjerice, časopis o zdravlju Health Check BBC World Servicea.

– Neka područja, poput psihologije, u početku su se činila sklonijima stvaranju takvih 'lažnih vijesti' od drugih, a sada je gotovo svako područje znanosti pod sumnjom. Čak se pokazalo da su nevjerodostojni rezultati istraživanja cijeloga jednoga područje genetike. Replikacijska kriza proizlazi iz opsežnih nedostataka ugrađenih u sustave i institucije koje podupiru znanstvena istraživanja, koji ne samo što dopuštaju loše znanstvene prakse, već ih i potiču. U posljednjih nekoliko desetljeća to je postalo sve gore – tvrdi Wilson.

Upitna praksa

Pojam kriza replikacije nastao je prije nešto manje od dva desetljeća, a označava da se otkrića u biheviorističkoj znanosti često ne mogu ponoviti jer istraživači ne dobivaju rezultate usporedive s izvornom, recenziranom studijom kada ponavljaju tu studiju koristeći se sličnim postupcima. Iz tog razloga mnogi znanstvenici dovode u pitanje točnost objavljenih nalaza i pozivaju na pojačano ispitivanje istraživačkih praksi u psihologiji. No, što je izazvalo replikacijsku krizu u psihologiji? Neki znanstvenici već godinama upozoravaju da određeni načini prikupljanja i analiziranja podataka te izvješćivanja o njima, koje često nazivaju upitnim istraživačkim praksama, povećavaju vjerojatnost da će rezultati izgledati statistički vrijedni iako to nisu.

Jedan pokušaj iz 2015. da se reproducira sto psiholoških studija uspio je ponoviti isti rezultat u samo njih trideset devet. Tijekom 2018. u reprodukciji istaknutih znanstvenih studija otkriveno je da ih se samo četrnaest od dvadeset osam replicira, a pokušaj repliciranja studija čiji su rezultati objavljeni u vrhunskim časopisima Nature i Science otkrio je da se samo trinaest od dvadeset jedan rezultat može reproducirati.

Bez kritičnih pokusa

No, u odnosu na psihologiju, mnogo pogubniji lažni rezultati istraživanja odnose se na druga područja, poput medicine i istraživanja lijekova za rak. Otkako se mnoga otkrića u biologiji raka tijekom posljednja dva desetljeća nisu uspjela pretočiti u klinički korisne nove terapije, repliciranje je dospjelo u središte pozornosti. Primjerice, neovisna validacija učinkovitosti inducirane prekomjerne ekspresije gena putem 242 eksperimenta pokazala je stopu uspješnosti od samo 39 posto. Ukupno su obrađena 342 istraživanja koja uključuju 242 različita gena prekomjerno izražena u 184 stanične linije. Čak više od 60 posto studija nije uspjelo dati ponovljivu prekomjernu ekspresiju.

Osim toga, projekt replikacije biologije raka pokrenut je 2013. kao ambiciozan pokušaj da se pomno ispitaju ključni nalazi u pedeset radova o raku objavljenih u Natureu, Scienceu, Cellu i drugim utjecajnim znanstvenim časopisima. Cilj mu je bio utvrditi koji je udio utjecajnih bioloških studija o raku vjerojatno ispravan. Istraživači američke biotehnološke tvrtke Amgen objavili su da nisu uspjeli ponoviti četrdeset sedam od pedeset tri važna rada o raku. O tome se naširoko izvještavalo, ali Amgen nije objavio koje su studije uključene u njihovo istraživanje.

– Istraživači obično uzimaju objavljene rezultate zdravo za gotovo i nastavljaju dalje bez reproduciranja kritičnih pokusa – izjavio je Glenn Begley, autor Amgenova izvješća.

Odstupanja i pristranosti

Takva odstupanja općenito rezultiraju gubitkom povjerenja u rezultate istraživanja i zahtijevaju nužnost neovisnih validacijskih studija. Kako bi se postigla veća učinkovitost, potrebna je viša razina kontrole kvalitete provedenih istraživanja. Primjerice, sada se za studije koje sadrže genomske podatke, poput transkriptomskih analiza koje se koriste nizovima gena, zahtijeva objavljivanje neobrađenih podataka.

Koje su istraživačke prakse dovele do nepouzdanih rezultata? S jedne strane, znanstveni časopisi trebaju ekskluzivan sadržaj, što dovodi do pristranosti u objavljivanju, a s druge strane znanstvenici su pod stalnim pritiskom da što češće provode istraživanja i postižu 'revolucionarne' rezultate kako bi sačuvali pozicije i napredovali u karijeri. Osim toga, moraju biti fleksibilni u analizi podataka kako bi postigli statističku vrijednost.

Unatoč tomu pravi uzrok replikacijske krize znanosti treba tražiti u istraživačkim metodama, a fleksibilnost u metodologiji istraživanja može pomoći u objašnjenju zašto istraživači nesvjesno, a ponekad i namjerno, daju nepouzdane rezultate. U provođenju eksperimenta istraživač polazi od zadane hipoteze koja se uvijek ne zasniva na logici. Pritom se tvrdi da je rezultat istraživanja statistički vrijedan ako se pretpostavlja da će se rezultati studije temeljene na određenom uzorku ljudi vjerojatno generalizirati na širu populaciju.

Međutim, nisu svi znanstvenici sretni što su rezultati njihovih istraživanja dovedeni u pitanje te tvrde da je replikacijska kriza znanosti nerealna i prenaglašena. Ipak, mnogi od njih sad korigiraju svoje metode istraživanja. Psiholozi su, primjerice, razvili niz strategija kako bi osigurali veću vjerodostojnost budućih otkrića. To uključuje provođenje većeg broja ponavljanja novonastalih nalaza, oslanjanje na veće količine uzoraka i korištenje temeljito ispitanih mjera.

(Ne)kultura akademske zajednice

Neposredni ciljevi reformatora uključuju veću transparentnost u planiranju studija i analizi podataka te više rutinskoga naknadnog testiranja rezultata.

– Ne možemo samo učiti znanstvenike kako će pisati bolje radove. Također moramo promijeniti činjenicu da se bolji radovi ne citiraju češće od loših radova, da se loši radovi gotovo nikada ne povlače čak i kada su njihove pogreške vidljive čitateljima laicima te da nema posljedica za loše istraživanje. Na neki način, kultura akademske zajednice aktivno odabire loša istraživanja. Pritisak da se objavi mnogo radova ide u prilog onima koji ih mogu brzo sastaviti – a jedan od načina da budete brzi je da budete spremni ići kraćim putem. S vremenom će najuspješniji ljudi biti oni koji će najbolje moći iskoristiti sustav – rekao je Paul Smaldino, profesor kognitivne znanosti na Sveučilištu California Merced.

Časopis Nature razgovarao je s nekim istraživačima o replikacijskoj krizi znanosti, i dok su neki hvalili projekt ponovljivosti, drugi su se brinuli da bi mogao nepravedno diskreditirati njihov rad.

– Karijere će biti na kocki ako ovo ispadne pogrešno – izjavio je Atul Butte, računalni biolog sa Sveučilišta Kalifornija čiji je istraživanje dalo isti rezultate u ponovljenom postupku.

Mnogi znanstvenici ponajprije provode istraživanja samo da bi dobili sredstva za njih, odnosno imali posla i objavljivali znanstvene radove, što je jedan od temeljnih uvjeta za napredovanje u karijeri. Tako da je replikacijska kriza znanosti, uza sve nabrojene uzroke, i posljedica sustava koji potiče loša istraživanja. 

30. siječanj 2023 15:21