Tehno
StoryEditor

Plan za plin: je li frakturiranje izlaz ili još jedna za ljude i planet kobna pogreška?

03. Rujan 2022.

Odgovor je teško dati. Ako pitate stručnjake, ta metoda vađenja plina sasvim je u redu, posebno ona koja se s ograničenjima primjenjuje u Europi. Ako pak gledate dokumentarce na tu temu, ježi vam se koža od pogleda na kilometre opustošene zemlje, a tvrdi se i da takvo vađenje može izazvati potrese i onečistiti vodu. Istina, dokumentarci su uglavnom američki

U strahu pred sve višim cijenama plina predsjednik bavarske vlade Markus Söder predlaže da Njemačka razmotri frakturiranje ili frakiranje za vađenje domaćega prirodnog plina. Čak se i u vladajućoj koaliciji u Njemačkoj čuju takvi prijedlozi. O frakiranju škriljevca razmišlja se također u sjeveroistočnim dijelovima Austrije, što bi, prema godišnjoj austrijskoj potrošnji od osam milijardi prostornih metara plina, moglo zadovoljiti tamošnje potrebe u idućih stotinu godina.

Liz Truss je pak u utrci za vodstvo Konzervativne stranke i predsjednicu Vlade Ujedinjenoga Kraljevstva u srpnju predložila da se ukine zabrana frakiranja kako bi se učinilo sve da se smanje troškovi energije za potrošače. O toj se metodi, očito, opet naveliko govori, ali nevjericu u Hrvatskoj i drugim zemljama pobuđuju sumnje da izaziva potrese i onečišćuje pitku vodu, no to su domaći stručnjaci nakon nedavnih velikih potresa u Hrvatskoj odbacili.

Stimulacija bušotina

Hidrauličko frakturiranje postupak je drobljenja stijene s pomoću hidrauličke tekućine pod vrlo visokim tlakom, objašnjavaju u Ini. Ta tehnika upotrebljava se za vađenje zaostaloga plina, plina iz škriljevca ili u slojevima ugljena. Metoda se najviše rabi u Sjedinjenim Američkim Državama, rekli su, u formacijama koje obuhvaćaju debljinu sloja od nekoliko stotina metara i protežu se na površinama od nekoliko stotina tisuća četvornih metara.

– U Hrvatskoj frakturiranje nije dopušteno i, u skladu s preporukom Europske komisije, ne primjenjuje se. Ina u Hrvatskoj izvodi metodu stimulacije bušotina koja prema obujmu nije usporediva s hidrauličkim frakturiranjem u SAD-u. Potresi su pak prirodna pojava koja nastaje duboko u unutrašnjosti Zemlje i zabilježeni su svugdje u svijetu i prije ere proizvodnje nafte i plina.

Nikako nisu povezani sa stimulacijom bušotina ili drugim radovima koji se izvode u Hrvatskoj, što su nakon potresa u Petrinji istaknuli i domaći znanstvenici s Geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta te Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta. Nafta i plin u Hrvatskoj se istražuju i proizvode u propisanim zakonskim okvirima koje definiraju odgovorna tijela Republike Hrvatske poput ministarstava u Vladi i agencija – rekli su u Ini.

Kontrolirani procesi

Dr. sc. Vladislav Brkić, izv. prof., dekan Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dodaje da je hidrauličko frakturiranje jedna od metoda stimulacije ležišta ugljikovodika kojima se povećava njegova produktivnost stvaranjem višestruko propusne pukotine. Podsjeća na to da je prvo hidrauličko frakturiranje izvela kompanija Halliburton 1947. u SAD-u, a prvi znanstveni rad u Hrvatskoj u kojem je opisan taj proces objavio je Josip Vučković već 1954. u časopisu 'Nafta'.

image

Vladislav Brkić, dekan Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

– Primjena hidrauličkog frakturiranja u Hrvatskoj počela je 1958. na naftnim poljima Kloštar i Bunjani. Od tada do danas izvedeno je više od dvjesto hidrauličkih frakturiranja; to je standardna operacija stimulacije ležišta ugljikovodika. Naša najveća plinsko-kondenzatna polja u Podravini – Molve, Kalinovac i Stari Gradac – počela su se eksploatirati zahvaljujući hidrauličkim frakturiranjima tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća.

To su ​kontrolirani procesi u kojima se utiskivanjem radnog fluida, koji se sastoji od devedesetak posto vode i aditiva, kroz površinsku i podzemnu opremu u bušotini postiže tlak veći od tlaka loma formacije te se tako u njoj stvara pukotina, fraktura, koja se postupno puni podupiračem, kuglicama, kako se pukotina ne bi zatvorila. Da bi se u nekoj formaciji uopće akumulirao ugljikovodik, ona iznad sebe mora imati nepropusnu pokrovnu stijenu. Ta stijena, formacija, uvijek ima veći tlak loma od samog ležišta ugljikovodika i tako usmjerava rast frakture po horizontali, a ograničava njezin razvoj po okomici tijekom izvođenja hidrauličkog frakturiranja.

Ono se izvodi na dubinama većim od tisuću metara, gdje nema slatke, pitke vode, a budući da je kreiranje frakture kontroliran proces, ne može se dogoditi da se procesom hidrauličkog frakturiranja onečisti pitka voda – objašnjava Brkić.

image

Naša najveća plinsko-kondenzatna polja u Podravini (Molve, Kalinovac i Stari Gradac)

Različite metode

U Hrvatskoj se ne izvode operacije hidrauličkog frakturiranja za eksploataciju nafte i plina poput onih u SAD-u, a neće se izvoditi ni u budućnosti, napominje Brkić, no u javnosti se iznose pogrešne činjenice o frakturiranju. Naime, tehnološki procesi u Hrvatskoj i SAD-u potpuno su različiti. U hrvatski pravni sustav, odnosno u Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika, kaže, unesena je Preporuka Europske komisije 2014/70/EU od 22. siječnja 2014. o minimalnim načelima u pogledu istraživanja i proizvodnje ugljikovodika (poput plina iz škriljevca) primjenom postupka hidrauličkog lomljenja s pomoću velikog volumena fluida.

image

Zagađenja podzemnih ležišta pitke vode zbog hidrauličkog frakturiranja u Hrvatskoj nisu moguća

– Hrvatska je zabranila hidrauličko frakturiranje volumena većeg od tisuću prostornih metara po fazi lomljenja ili iznad 10.000 prostornih metara za cijeli postupak. Hidraulička frakturiranja nekonvencionalnih ležišta, odnosno slabo propusnih ležišta, u Hrvatskoj je zbog geološko-fizikalnih karakteristika ležišta ugljikovodika komercijalno posve neisplativo pa se dopunom spomenutog zakona regulirala ta metoda stimulacije koja se kod nas ionako ne primjenjuje.

Propusne stijene poput pješčenjaka, kakve su na hrvatskim naftnim poljima najzastupljenije, zahtijevaju manje količine fluida, u prosjeku dvjesto prostornih metara vode po fazi lomljenja. Takva frakturiranja izazivaju manje vertikalne pukotine koje povećavajući kontaktnu površinu bušotine s ležištem povećavaju proizvodnju ugljikovodika. Takva hidraulička frakturiranja u dobro propusnim i srednje propusnim ležištima uobičajena su u Europi, pa i u Hrvatskoj, te se izvode pod nižim tlakovima.

image

Metoda hidrauličkog frakturiranja u SAD-u

U SAD-u se upotrebljava metoda hidrauličkog frakturiranja slabo propusnih škriljevaca i pješčenjaka. Upravo je upotreba te metode u posljednjih dvadeset godina SAD iz uvoznika nafte pretvorila u izvoznika nafte i plina, LNG-a. Međutim, metoda hidrauličkog frakturiranja kakva se primjenjuje u SAD-u tehnički se uvelike razlikuje od one koju naftne kompanije upotrebljavaju u većem dijelu Europe i u Hrvatskoj – tvrdi Brkić.

Deponiranje radnog fluida

U Sjevernoj Americi, nastavlja, ima slabo propusnih stijena zasićenih velikim rezervama ugljikovodika. Da bi one postale bušotina, potrebno je pod vrlo visokim tlakom utisnuti i nekoliko desetaka tisuća prostornih metara fluida te više od sto tona pijeska u jednoj fazi lomljenja. U Hrvatskoj je to stotinjak puta manje. Uz vertikalne bušotine, objašnjava Brkić, u SAD-u se radi i niz horizontalnih. Voda koja se utiskuje u ležište radi lomljenja stijene, dodaje, vraća se na površinu te se ulijeva u druge, tzv. utisne bušotine jer se ne može ispustiti na površinu.

– Goleme količine iskorištenog fluida koji se utiskuje u bolje propusna ležišta zasićena vodom podižu prirodni ležišni tlak, što u pojedinim slučajevima može izazvati odlijevanje utisnute vode prema rasjednim plohama i mikropotrese. Oni su i zabilježeni u SAD-u, ali bez većih utjecaja na podzemne vode ili moguće površinske štete. Znači, hidrauličko frakturiranje u SAD-u posve je drukčije od onoga koje već desetljećima upotrebljavamo u Hrvatskoj ili koje primjenjuje većina naftnih kompanija u Europi.

Studije američkih naftnih stručnjaka i znanstvenika pokazale su da, zapravo, nije problem u metodi frakturiranja, nego u deponiranju radnog fluida i slojne vode nakon operacije. U sadašnjim energetskim okolnostima u zemljama Europske unije sagrađeni terminal za ukapljeni plin na Krku strateški je važan za cijelu Uniju zbog sigurnosti opskrbe plinom i njegov će se kapacitet povećati. Većina uvoznog LNG-a dolazi iz SAD-a, i to iz onih slabo propusnih ležišta koja nisu mogla proizvoditi plin bez upotrebe masivnoga hidrauličkog frakturiranja. Bez primjene te metode rezerve plina ostale bi trajno zarobljene u geološkom podzemlju – napominje Brkić.

Budući da se u Hrvatskoj, naglašava, upotrebljavaju konvencionalne metode stimulacije ležišta, takve operacije ograničena opsega nisu mogle izazvati snažnije seizmičke aktivnosti i potrese poput onog u Zagrebu ili Petrinji, a kamoli materijalnu štetu. Snažni potresi, naime, u Hrvatskoj su se događali i znatno prije nego što su se kao energenti počeli upotrebljavati nafta i plin.

Nestručnjaci svašta govore

– Koliko je meni poznato, nitko u Međimurju, Podravini i Slavoniji, gdje je Ina desetljećima provodila manja hidraulička frakturiranja kao oblik stimulacije naftnih ležišta, nikada nije prijavio nikakvu štetu ili onečišćenje nastalo primjenom te metode. Nikada nisu prijavljena ni onečišćenja pitke vode na tim područjima. Nijedna kompanija nositeljica dozvole za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika u Hrvatskoj nije izvodila operacije masivnoga hidrauličkog frakturiranja.

Stoga je dužnost naftnih inženjera i geologa koji se obrazuju na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu komentirati i nestručne tvrdnje o uzročno-posljedičnoj vezi između potresa i hidrauličkog frakturiranja. Ponavljam, pitanje je vrlo jednostavno: je li u posljednjih trideset godina ondje gdje su se izvodili radovi frakturiranja, u Međimurju, Podravini, Slavoniji, zabilježen ijedan veći potres i, ako jest, je li tko pronašao vezu između njih i nekog od tih potresa? – pita Brkić.

Što je veći problem

Radi manje energetske ovisnosti Hrvatske smatra da trebamo i dalje iskorištavati svoj geološki potencijal te poticati istraživanje nafte i plina, koji će još dugo biti stalni izvori energije. Sigurnost opskrbe Brkić vidi u domaćoj jeftinoj proizvodnji, od koje imaju korist i država i lokalna zajednica (zapošljavanje, renta, sponzorstva i donacije), u podzemnom skladištenju plina te uvozu LNG-a. To, prema njegovu mišljenju, ne znači da Hrvatska ne treba poticati obnovljive izvore energije.

Primjerice, naftaši i geolozi rješenje vide i u iskorištavanju izvora geotermalne energije, kojima panonski dio Hrvatske obiluje, za energetske svrhe, toplinarstvo i poljoprivredu. Također, pojedina iscrpljena geološka ležišta mogu biti rješenje za odlaganje ugljikova dioksida.

U zaštiti slatke vode u podzemlju i vodotokova od frakturiranja, prema Brkićevu mišljenju, veći su problem upotreba pesticida, soljenje cesta zimi i neuređena odlagališta smeća. Onečišćenje podzemnih nalazišta pitke vode zbog primjene hidrauličkog frakturiranja u Hrvatskoj nije moguće, siguran je, zato što je većina naftnih i plinskih bušotina iz kojih se eksploatiraju ugljikovodici duboka tisuću i više metara, a pitka voda nalazi se na dubinama od sto do četiristo metara.

29. studeni 2022 16:26