Kažu da terapija virtualnom stvarnošću, tj. VR tretmani (ili VRT), oboljelima od kroničnih bolesti mogu donijeti olakšanje poput onoga kao kad bi uzeli opijate. Ta se terapija iskazala u jačanju mentalnog zdravlja, sudeći prema mnogim istraživanjima – navodno je nauspješnija u liječenju posttraumatskoga sindroma i fobija, a propisuju je i onkološkim bolesnicima. Privatno ulazi i u domaću praksu
Dan je prekrasan, gotovo idealan. Sunce je u zenitu, ali nije prevruće. Na ulici je uobičajeni urbani žamor ljudi i vozila. Zeleni autobus približava se stajalištu i kad stane, uđete unutra i provučete kartu kroz aparat za kontrolu. To što ne vidite svoje tijelo neka vas ne zbunjuje. Dovoljno je što vidite samo svoje ruke, to i jest poenta. Možda zvuči kao bizaran san, ali scenarij je to sustava virtualne stvarnosti (VR) dizajniranoga da pomogne osobama s agorafobijom – onima u kojima određene okoline, situacije i interakcije mogu izazvati intenzivan strah i tjeskobu. Znanstvenici kažu da taj pristup, odnosno terapija VR-om, omogućuju sudionicima takvih radionica da izgrade samopouzdanje i ublaže svoje strahove pomažući im u preuzimanju zadataka iz stvarnog života koje su prije izbjegavali.
– Ovakva terapija doista izaziva stvarnu promjenu u životima ljudi – objasnio je predstavljajući je profesor Daniel Freeman, glavni istraživač na Odsjeku za psihijatriju Sveučilišta Oxford.
Manje stresa i straha
I doista, premda se čini banalnim, VR iskustvo koje počinje u uredu virtualnog terapeuta u kojem se virtualno ulazi u scenarije poput otvaranja ulaznih vrata ili boravka u uredu, svaki s različitim razinama težine, pokazuje rezultate. Od sudionika takvih terapeutskih seansi traži se da obave zadatke kao što je traženje šalice kave i potiče ih se da uspostave kontakt očima ili pristupe drugim likovima.
Rezultati su pokazali da su šest tjedana nakon početka studije oni kojima je bila propisana VR terapija zbog agorafobije rijetko, ali znatno manje izbjegavali situacije u stvarnom životu, i bili pod manjim stresom u usporedbi s onima koji su bili pod uobičajenom skrbi. Daljnja analiza pokazala je da su najviše koristi imali oni koji su patili od teške agorafobije; kod tih ljudi učinak terapije trajao je šest mjeseci. U prosjeku su takvi pacijenti mogli obavljati dvije aktivnosti više nego prije, poput odlaska u kupnju ili ulaska u autobus.
Traje ekspanzija
Terapija virtualnom stvarnošću (virtual reality therapy – VRT) možda na prvu zvuči kao mumbo jumbo, kao neka alternativna medicina čiji je cilj samo da igra na kartu izvlačenja novca od lakovjernih ljudi sa stvarnim problemima, no nije. Ni izbliza. Ne samo da je takva terapija real deal, ne samo da je raširena po svijetu i da je nude mnoge zdravstvene i rehabilitacijske institucije – nego je već dostupna i u Hrvatskoj, a ako je vjerovati našim sugovornicima, bit će i kod nas sve zastupljenija.
Virtualna stvarnost aspekt je računalne tehnologije koji može simulirati fizičku prisutnost u mjestima u stvarnom svijetu ili u zamišljenim, virtualnim svjetovima. Ako, primjerice, možemo zahvaljujući računalnim igrama 'otići' u Hogwarts i s Harryjem Potterom sudjelovati u metloboju, sa Super Mariom prelaziti razne zanimljive prepreke ili pak na vojnim poligonima vježbati gađanje zamišljenih meta iz dronova, a na kraju i kupovati Coca-Colu u metaverzumu, kao što je to zamislio Mark Zuckerberg, onda se stvarno ne moramo čuditi što su se najveći umovi medicine domislili da se s pomoću virtualne stvarnosti mogu tretirati pojedina stanja i zdravstveni problemi.
Ako je suditi po stranim medicinskim medijima, terapija VR-om upotrebljava se u rehabilitaciji, medicinskoj izobrazbi i kontroli bola, ali njezin je najveći potencijal, ističe Renata Đonđ Perković, univ. spec. kliničke psihologije, u njezinoj sve većoj primjeni u psihoterapiji. Posebno je raširena u terapiji poremećaja poput straha od visine, letenja i javnog nastupa, straha od ispita, životinja, drugih ljudi, mraka, otvorenog prostora, klaustrofobije, paničnih napadaja...
– Temeljna su obilježja VR-a zbog kojih je privlačan za primjenu u psihoterapiji mogućnost precizne kontrole onoga što se prezentira klijentu, sposobnost oblikovanja tretmana u skladu s njegovim potrebama i mogućnost izlaganja širokom rasponu uvjeta koji bi na drugi način bili nesigurni ili nepraktični. Konkretno, donosi vanjski svijet u sigurne, terapijske uvjete – naglasila je Đonđ Perković.
Podsjeća na to da su prvi eksperimenti s primjenom virtualne realnosti u terapiji provedeni 1992. U to vrijeme VR tehnologija još nije bila razvijena, no od tada se broj studija koje ispituju njezinu učinkovitost rapidno povećao, što je podržao i napredak računalne tehnologije zahvaljujući kojem su VR tretmani sve sofisticiraniji i nude sve više mogućnosti.
Povratna sprega
Većina istraživanja, kaže, usredotočila se na anksiozne poremećaje, prije svega na strahove, fobije, panični poremećaj, socijalnu anksioznost i PTSP, no istraživala su se i druga područja primjene, ona u terapiji za različita stanja: za poremećaje hranjenja, ovisnosti, gdje se primjenjuje izlaganje virtualnim okidačima, zatim u psihološkoj procjeni, kontroli bola, palijativnoj skrbi, rehabilitaciji i dr.
– Premda je korist dokazana i višestruka, za sada takvi oblici terapije i pomoći nisu dostupni u javnim zdravstvenim ustanovama, ali ni u psihoterapijskoj praksi stručno educiranih i licenciranih psihoterapeuta – istaknula je Đonđ Perković.
Inače, osnovno načelo djelovanja virtualne realnosti zasniva se na povratnoj sprezi. Korisnik se nalazi u zatvorenoj petlji i povezan je s računalom ulaznim i izlaznim jedinicama. Ulazne jedinice prate njegove pokrete i prosljeđuju ih računalu koje zatim na osnovi tih i drugih podataka simulira virtualnu okolinu. S pomoću izlaznih jedinica ono korisniku prikazuje virtualnu okolinu, i to što je moguće izravnije. U idealnom slučaju korisnikova osjetila trebala bi prepoznati samo umjetno izazvane podražaje (računalne), pa bi stvarni svijet bio potpuno isključen. Tako se petlja zatvara i korisnik izravno vidi, čuje (i eventualno osjeća, miriše, kuša...) virtualnu okolinu, s neposrednim rezultatima vlastitih pokreta.
Od promatrača do sudionika
VR se koristi kompleksnom računalnom grafikom i raznim ulaznim i izlaznim uređajima kako bi se konstruirala takva virtualna okolina u kojoj se sudionik osjeća kao da je uronjen u nju. On pri tome više nije samo vanjski opažač slika na računalnom zaslonu već je aktivan sudionik u računalno generiranome trodimenzionalnom svijetu. Trodimenzionalna interakcija stvara doživljaj prisutnosti (engl. presence). Prisutnost se odnosi na interpretaciju virtualne okoline kao da je realna. Djelotvornost upotrebe virtualne realnosti u terapiji ovisi o njezinoj sposobnosti da kod korisnika proizvede osjećaj 'biti ondje', tj. osjećaj prisutnosti.
Uobičajeno se u terapiji primjenjuju HMD sustavi za individualnu upotrebu. To su sustavi prikaza slike koji se nose na glavi (vizir) i održavaju optičku povezanost s klijentovim očima kad se on okreće ili pomiče. Često se upotrebljavaju u kombinaciji sa sustavima praćenja pokreta, slušalicama, rukavicama osjetljivima na pokrete i haptičkim feedback-uređajima. HMD je obično povezan s računalom kojim upravlja terapeut koji vodi terapijski postupak i upravlja parametrima izlaganja virtualnim scenama.
Razvoj asistivne tehnologije
Kako doznajemo na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu (ERF) od profesorice Renate Pinjatela s Odsjeka za motoričke poremećaje, kronične bolesti i art-terapije, sustavi virtualne stvarnosti posljednjih godina postaju sve zanimljiviji brojnim istraživačima koji nastoje utvrditi sve dobrobiti te tehnologije u edukaciji i rehabilitaciji, a upravo je njezin ubrzani razvoj omogućio kreiranje različitih sustava koji se usmjeravaju na različite domene funkcioniranja djece s poteškoćama u razvoju i odraslih osoba s invalidnošću, primjerice akademske, socijalne, komunikacijske i motoričke vještine te vještine nužne u svakodnevnom životu.
– Terapije koje se temelje na virtualnoj stvarnosti imaju potencijal postati svakodnevne u edukacijsko-rehabilitacijskoj praksi, no potrebna su daljnja istraživanja, osobito ona koja ispituju psihološki utjecaj virtualne stvarnosti na djecu s poteškoćama u razvoju. Na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu virtualna stvarnost proučava se u sklopu kolegija Asisitivna tehnologija, za sada pregledom literature i spoznajama o mogućnosti njezina korištenja u edukaciji i rehabilitaciji djece s poteškoćama u razvoju i osoba s invalidnošću – rekla je Pinjatela koja je dodala i to da se u Hrvatskoj VR sve više upotrebljava u nastavi.
Naime, trenutačno se na ERF-u u sklopu projekta 'ATTEND', čiji je nositelj Carnet, a ERF, Fakultet elektrotehnike i računarstva (FER) te Grad Reykjavik partneri, priprema opremanje Laboratorija za asistivnu tehnologiju.
– To je posebno zanimljivo jer će dio opreme biti i sustav za virtualnu stvarnost pa se nadamo intenzivnu praktičnom radu na tom području od sljedeće godine – zaključila je Pinjatela.