Malo sam se zamislio nad viješću da se u Hrvatskoj pokreće europsko sjedište za digitalne inovacije u zdravstvu. Ne sumnjam u kvalitetu projekta Instituta 'Ruđer Bošković', koji je dobio visokih 14 od 15 mogućih bodova Europske komisije. No, Hrvatska je zemlja paradoksa, što je posebno izraženo u zdravstvu. Imamo vrhunske medicinske dosege, ali u cjelini katastrofalnu zdravstvenu skrb. Tako i digitalizacija ima dva lica. Jedno je projekt s Ruđera 'Umjetna inteligencija za pametno zdravstvo i medicinu' ('Al4health.Cro') u sklopu programa 'Digitalna Europa', koji bi trebao imati proračun od tri milijuna eura u tri godine.
No, Hrvatska ima i druge zdravstvene digitalne 'projekte'. Evo nekih aktualnih:
• Izrada platforme CijepiSe, prepune pogrešaka, na kojoj su se građani prijavljivali za cijepljenje, dodijeljena je tvrtki čiji je vlasnik povezan s ministrom zdravstva.
• Posao na izradi IT sustava e-Bolnice povjeren je tvrtki koja se do tada primarno bavila izradom cvjetnih aranžmana.
• Digitalizacija je kad te liječnik u domu zdravlja pošalje s trećega kata na prvi kat da se prijaviš za pregled ultrazvukom, a prvi je termin u veljači. Usput doznaješ da te liječnik mogao prijaviti za pregled u bilo kojem domu zdravlja, vraćaš se na treći kat i onda se pronađe slobodan termin – početkom rujna na zagrebačkoj Peščenici ili u Sesvetama već za tjedan dana.
• Digitalizacije je kad ti liječnik koji preferira komunicirati e-poštom ode na godišnji, a ne ostavi poruku da je out of office s uputom komu se javiti. • Digitalizacija je kad nitko satima ne diže telefon u ordinaciji.
• Viša je faza digitalizacije kad ne možeš ni doći u ordinaciju jer liječnik traži telefonske narudžbe, ali se na pozive nitko ne javlja.
Ne navodim ove digitalizatore na hrvatski način da bih umanjio važnost 'Al4health.Cro', nego upravo da pokažem kako su hrvatskome zdravstvu nužni projekti poput toga koji umjetnu inteligenciju vidi 'kao ključnu za napredak zdravstva te kao katalizator za vođenje Europe u zdraviju budućnost'. No iza toga ne stoji samo IRB nego i javno-privatni konzorcij koji okuplja partnere iz privatnog i javnog sektora, od tehnoloških tvrtki, inovacijskog centra, poduzetnika, domova zdravlja pa sve do klinika i – donositelja odluka. A to su Ministarstvo zdravstva, HZJZ i HZZO.
Treba upozoriti da su upravo te ustanove najodgovornije za sadašnji stupanj digitalizacije, pa i za nakaradne primjere koje sam naveo. Zbog njih zdravstveni sektor glavinja između vrhunskih dostignuća u, primjerice, transplantaciji i sumnjivih prodaja ljudskih organa. Pa će i digitalne inovacije uspjeti tek slomi li projekt okoštale dijelove zdravstvenog sustava. Ili, da budem malo ciničan – umjetna inteligencija u zdravstvu itekako nam je potrebna kad već nemamo dovoljno prirodne.