Umjetnost umjetne inteligencije: Otvorena nova bojišnica za autorska prava

Na bojišnicu za autorska prava stigao je netko komu se nitko nije nadao – umjetna inteligencija (engl. AI), što je zaprepastilo autore, nakladnike i ostale kreativne djelatnosti. Ponajprije jer je riječ o kradljivici umjetničkih i svih ostalih autorskih djela, ali i besramnu traženju autorskih prava na djela koja je ta moćna tehnologija stvorila vješto se koristeći tuđom kreativnošću kao podlogom za novi uradak koji sama potpisuje.

To izgleda otprilike ovako: napisali ste tekst, objavili ga pa pronašli od riječi do riječi prekopiranog u nekom tekstu nepoznatog vam autora. Možda su vam pokrali i i neko drugo autorsko djelo, fotografiju, ilustraciju, pa i video, i objavili ih kao svoje, ali nekako je lakše kad se zna da vas štite zakoni o autorskim pravima i intelektualnom vlasništvu. Međutim, što kad vas pokrade umjetna inteligencija, odnosno različiti generatori teksta u tekst, teksta u slike ili najnoviji generatori teksta u video, koji su lako dostupni i mogli bi se prometnuti u vrsne autore na račun vašeg rada?

Nemilosrdna sudionica u igri za autorska prava uznemirila je pravne stručnjake diljem svijeta jer je u zakon o autorskom pravu utkano da je autorsko djelo – ljudsko. Iako Andres Guadamuz, viši predavač kolegija Pravo intelektualnog vlasništva na Sveučilištu Sussex u Ujedinjenom Kraljevstvu, tvrdi da tehnologija AI nije osvajačica, nego kreatorica, mnogi se s njime ne slažu. Japanski književnici zacijelo nisu bili sretni kad je kratki roman koji je 2016. napisao japanski računalni program ušao u drugi krug natječaja za njihovu nacionalnu književnu nagradu.

Kvaziumjetnici

Nisu se dobro osjećali ni novinari kad su čuli da roboti umjesto njih već pišu vijesti u nekim redakcijama… Google također razvija programe umjetne inteligencije koji će pisati novinske tekstove umjesto novinara… Ima toga još.

Primjerice, slika ‘Sljedeći Rembrandt‘ (The Next Rembrandt) računalno je napravljena s pomoću algoritma za prepoznavanje lica koji je skenirao podatke s 346 slika poznatoga nizozemskog slikara u procesu koji je trajao 18 mjeseci. Portret se sastoji od 148 milijuna piksela i temelji na 168.263 fragmenta Rembrandtovih djela pohranjenih u namjenski napravljenoj bazi podataka. Projekt je sponzorirala nizozemska banka ING u suradnji s Microsoftom, tvrtkom za marketinško savjetovanje J. Walter Thompson i savjetnicima iz TU Delfta, The Mauritshuisa i Rembrandt House Museuma.

Umjetnost umjetne inteligencije opasno je uzdrmala budućnost autorstva usput se nadahnjujući ljudskom kreativnošću. Ipak, iza stroja i algoritam kradljivca ideja stoji neimenovana osoba – programer – koji bi možda u pravnoj bitci za autorsko pravo mogao profitirati kao njegov vlasnik.

Tko piše: olovka ili pisac?

Takav pristup najbolje je sažet u Zakonu o autorskim pravima Ujedinjenoga Kraljevstva koji glasi: ‘U slučaju književnog, dramskog, glazbenog ili umjetničkog djela koje je računalno generirano autorom se smatra osoba koja je poduzela sve potrebne radnje za stvaranje djela.‘ Ideja koja stoji iza takve odredbe jest napraviti iznimku od svih zahtjeva ljudskog autorstva za priznavanje rada koji je uložen u stvaranje programa sposobnoga za stvaranje djela, čak i ako je kreativnu iskru zapalio stroj.

To ostavlja otvorenim pitanje koga bi zakon smatrao osobom koja priprema rad koji će biti stvoren i treba li zakon priznati doprinos programera ili korisnika tog programa. U analognom svijetu to je kao pitati treba li autorsko pravo dodijeliti proizvođaču olovke ili piscu, a moglo bi se pokazati problematičnim i u digitalnom svijetu. Primjerice, Microsoft je razvio računalni program Word, ali nije vlasnik svakog djela proizvedenoga s pomoću tog softvera. Autorsko pravo pripada korisniku, autoru koji upotrebljava program za stvaranje svojega djela. Ali kad je riječ o algoritmima umjetne inteligencije sposobnima stvoriti djelo, doprinos korisnika kreativnom procesu može biti jednostavno pritiskanje tipke kako bi računalo, odnosno softver, moglo obaviti svoj posao.

Primjerice, doktorand sa Sveučilišta Stanford Andrej Karpathy naučio je neuronsku mrežu čitati tekst i sastavljati rečenice prema istom stilu pisanja koja je, crpeći informacije s Wikipedije, stvorila dijaloge koji podsjećaju na Shakespeareov jezik.

Remek-djela neuronskih mreža

Većina računalno stvorenih umjetničkih djela posljednjih desetljeća oslanjala se na kreativnost programera kojima je računalo služilo kao instrument ili alat sličan kistu ili olovci. No danas je, zahvaljujući umjetnoj inteligenciji i brzu razvoju softvera za strojno učenje, podskupa umjetne inteligencije koji proizvodi autonomne sustave koji su sposobni učiti a da ih čovjek posebno ne programira, taj proces mnogo složeniji.

Računalni program razvijen za potrebe strojnog učenja ima ugrađeni algoritam koji mu omogućuje učenje iz dostupnih podataka te razvoj i donošenje budućih odluka koje mogu biti usmjerene ili neovisne. Kad se primijene na umjetnička, glazbena i književna djela, algoritmi strojnog učenja uče iz baze podataka koje unose programeri kako bi stvorili novi rad donoseći neovisne odluke tijekom cijelog procesa. Međutim, iako programeri mogu postavljati parametre, sâm računalni program – neuronska mreža – stvara djelo u procesu koji je sličan misaonim procesima ljudi.

Pravila bez pravila

Stvaranje djela korištenjem umjetne inteligencije donijelo je nedoumice u zakone o autorskim pravima jer kreativna djela ispunjavaju uvjete za zaštitu autorskih prava samo ako su izvorna, pri čemu većina definicija izvornosti zahtijeva ljudskog autora. Zato dosad vlasništvo nad autorskim pravima računalno stvorenih djela nije bilo važno jer je program bio samo alat koji podržava kreativni proces, vrlo slično olovci i papiru, a zakoni diljem svijeta priznaju da samo djela koja je stvorio čovjek mogu biti zaštićena autorskim pravom.

Ali s najnovijim vrstama umjetne inteligencije računalni program više nije alat jer donosi mnoge odluke uključene u kreativni proces bez ljudske intervencije. Zbog toga je nužno odrediti u kojoj je kategoriji djelo stvoreno umjetnom inteligencijom.

Prije dvije godine Europski parlament prihvatio je rezoluciju o pravima intelektualnog vlasništva za razvoj AI tehnologija, ali neobvezujuća je i još nije rezultirala konkretnim zakonskim prijedlozima. Predložena uredba Europske unije o umjetnoj inteligenciji ne bavi se posebno pitanjima povezanima s intelektualnim vlasništvom, no regionalni uredi za intelektualno vlasništvo mnogo su aktivniji u rješavanju tog problema. Osim toga, Europski patentni ured (EPO) već se neko vrijeme bavi uporabom AI-ja.

Odbijen zahtjev programera

Ni američki Ured za autorska prava još ne odobrava autorsko pravo za djelo koje nije stvorio čovjek. No to pokušava osporiti fizičar Stephen Thaler, osnivač, predsjednik i izvršni direktor tehnološke tvrtke Imagination Engines Incorporated iz Missourija. Pionir je u stvaranju softvera za umjetnu inteligenciju, primjerice Creativity Machine i Device for the Autonomous Bootstrapping of Unified Sentience (DABUS). DABUS je jedan od najnaprednijih AI sustava na svijetu i za tradicionalnu je umjetnu inteligenciju ono što je 3D za 2D. Pokušavajući zaštiti plodove rada Creativity Machinea i DABUS-a, Thaler je pobudio zanimanje odvjetnika za intelektualno vlasništvo diljem svijeta.

Primjerice, DABUS je s pomoću strojnog učenja, a na temelju tisuća fotografija, stvorio originalna umjetnička djela od kojih je jedno dvodimenzionalna slika ‘Nedavni ulazak u raj‘ (A Recent Entrance to Paradise). Prije četiri godine Thaler je podnio zahtjev za autorsko pravo na to djelo navodeći Creativity Machine kao autora, a sebe kao vlasnika Creativity Machinea. No američki Ured za autorska prava odbio je njegov zahtjev.

Slobodni od prava

Ipak, način na koji se zakon bavi novim vrstama kreativnosti koje pobuđuje AI tehnologija mogao bi imati dalekosežne komercijalne posljedice. Umjetna inteligencija već se upotrebljava za stvaranje djela u glazbi, novinarstvu i igrama koja bi se mogla smatrati slobodnima od autorskih prava jer ih nije stvorio ljudski autor. Svatko bi se njima mogao slobodno koristiti, što bi bilo vrlo loše za kompanije koje prodaju svoje proizvode iako je teško utvrditi točan učinak toga na kreativnu ekonomiju.

Stručnjaci procjenjuju da će se tijekom sljedećeg desetljeća ti trendovi udvostručiti, što je izazvalo intenzivnu raspravu o tome kako se gleda na autorska prava i prava na industrijski dizajn u odnosu na AI te trebaju li kreacije ili inovacije te inteligencije biti regulirane prema istim zakonima kao i ono što kreiraju ljudi. Prema mišljenju pravnika, postoje samo dva načina na koja se zakoni o autorskim pravima mogu baviti djelima u kojima je ljudska interakcija minimalna ili ne postoji: mogu uskratiti zaštitu autorskih prava za djela koja je stvorilo računalo ili mu pripisati njihovo autorstvo.

Taj problem postat će još složeniji kako se umjetnici sve više budu koristili umjetnom inteligencijom, a softveri postajali sve bolji u stvaranju kreativnih djela, čime će dodatno zamagliti razliku između umjetničkih djela koje je stvorio čovjek i onih koje je izradilo računalo, odnosno softver. Jer kad stroju date sposobnost učiti iz velikih skupova podataka, uspješnije će oponašati ljude pa uskoro možda nećemo moći razlikovati sadržaj koji je stvorio čovjek od onoga koji je stvorio softver.