Znanstveni konsenzus: Sve boli kada dogovor nadmašuje dokaze

Možda mislite da je svima poznata piramida prehrane znanstvena činjenica i rezultat rada znanstvenika bez vlastitog interesa koji su metodično preispitivali znanost kako bi odredili koja je prehrana najzdravija za čovjeka. Međutim, to nije točno. Ta prehrambena piramida nije bila proizvod znanosti, nego politike. Naime, sjeme piramide začeto je pedesetih godina u SAD-u, tijekom velikog skoka broja oboljelih od srčanih bolesti, za što su znanstvenici okrivili zasićene masti, ali pritom su zanemarili druge čimbenike, poput pušenja, koje je tada također bilo u velikom porastu. Koliko su ga zanemarili, pokazuje i činjenica da su liječnici u to vrijeme zapravo zagovarali pušenje.

Manipulacija o mastima

Tu u priču ulazi američki psiholog Ancel Keys, koji je bio prvi na braniku kada je trebalo promicati teoriju o zasićenim mastima kao glavnom uzroku srčanih bolesti. Manipulirao je podacima kako bi potvrdio svoju teoriju, a političku moć upotrebljavao je kako bi začepio usta svima koji su se možda željeli usprotiviti toj teoriji. Keys je bio i suautor istraživanja ‘Minnesota Coronary Survey‘ koje je, kako se nadao, trebalo potvrditi njegovu tezu i vezu između zasićenih masti i srčanih bolesti; studija je uključivala devet tisuća sudionika. Iako se Keys nadao potvrdi svoje teorije, ‘Minnesota Coronary Survey‘ nije tekao prema planu. Istraživanje nije otkrilo da su zasićene masti štetne, što možda objašnjava zašto su prvi rezultati objavljeni tek 1989. iako je studija završila još 1978. Otkrilo se, naime, da zamjena životinjskih ili zasićenih masti biljnim uljem ne smanjuje rizik od srčanih bolesti. Iz razloga koji nikada nisu bili objašnjeni, a koji se čine prilično očitima, Keysova imena nije bilo u konačnoj objavi studije usprkos tomu što je bio jedan od dvojice glavnih suistraživača. Drugoga glavnog suistraživača, Ivana Frantza, ujedno glavnog autora konačnog rada, prije njegove smrti intervjuirao je znanstveni novinar Gary Taubes. Na pitanje zašto su šesnaest godina odgađali objavu rezultata odgovorio je: – Bili smo toliko razočarani kako su ispali.

Jasno je da se to u osnovi svodi na zataškavanje, skrivanje neugodnih rezultata, što je ponašanje koje ne priliči pravom znanstveniku. Kao što je rekao slavni fizičar Richard Feynman, nije važno koliko je vaša teorija lijepa, nije važno koliko ste pametni; ako se ne slaže s eksperimentom, pogrešna je.

Jesmo kockoglavi

U znanosti ne postoji nešto poput apsolutnog konsenzusa iako nas danas mnogi uvjeravaju u suprotno. Svaka znanstvena tema o kojoj vlada konsenzus možda ne drži vodu. U pravilu, pravo može imati i onaj koji ima drugu ideju ili informaciju s pomoću koje može srušiti paradigmu.

Znanstveni konsenzus često se doživljava kao konačna istina u znanstvenoj zajednici, no to je dogovor većine stručnjaka o nekom znanstvenom pitanju na temelju dostupnih podataka. Međutim, povijest znanosti pokazuje da konsenzus nije uvijek sinonim za istinu, već može biti rezultat političkih, društvenih ili ekonomskih pritisaka. Postavlja se pitanje kada konsenzus nadmašuje stvarne dokaze i zašto uopće postoji konsenzus u znanosti kad bi u njoj trebali dominirati skepticizam i otvorenost prema novim dokazima.

Problem je u tome što danas svatko tko se pojavi s nekom novom idejom ili teorijom povezanom s pitanjima o kojima vlada konsenzus, u pravilu bude ismijan, odbačen, proglašen ‘kockoglavim‘ i, što je najvažnije, ako je posrijedi znanstvenik, financiranje mu nekako naprasno bude ugašeno. Pa mnogi ne talasaju.

Politika je…

Najveći problem zapravo je isti onaj koji je bio i pedesetih godina, a to je sprega politike i znanosti, koje ne bi smjelo biti. Međutim, ta povezanost iznimno je snažna, pogotovo u područjima koja izravno utječu na društvo, poput zdravstva, okoliša, tehnologije i ekonomije. Ta povezanost najbolje se očituje u spomenutom financiranju znanstvenika i istraživanja. Nažalost, većina znanstvenika u nekoj je sprezi s državama i vladama, bilo da je riječ o financiranju bilo o radu za državne agencije i institucije, i već ta činjenica može dovesti u pitanje njihova znanstvena istraživanja. Političke odluke često određuju koji će se projekti financirati, a koji ne, pa vlade dodjeljuju sredstva za istraživanja na temelju svojih političkih ciljeva, što može utjecati na smjer znanstvenih istraživanja. Na primjer, istraživanja o klimi ili zdravlju mogu biti pod utjecajem vlada koje žele promicati određene ekonomske interese ili ideologije, što se i događa. Također, politička tijela često upotrebljavaju znanstvene podatke za donošenje pravnih regulativa i smjernica kao što su prehrambene smjernice, ekološki zakoni ili medicinski standardi. Međutim, te smjernice mogu biti iskrivljene zbog političkih pritisaka ili lobiranja različitih interesnih skupina. Što se i događa.

Tu su i lobiranja i pritisci korporacija te raznih interesnih skupina koje iskorištavaju politiku kako bi utjecale na znanstvene smjernice ili javne politike. To se, recimo, dogodilo u slučaju prehrambene piramide, pri čemu su industrije povezane s proizvodnjom žitarica i biljnih ulja utjecale na smjernice o prehrani. A to se događa i dalje.

Znanost ili dogma

Zašto uopće u znanosti postoji konsenzus kad bi to područje trebalo biti egzaktno? Odgovor je da znanstveni konsenzus zapravo olakšava odlučivanje na razini politike, omogućuje vladama da djeluju u skladu s tim. Međutim, nekoliko je razloga zašto je konsenzus u znanosti problematičan. Prvi je politika. Kad političke ili ekonomske sile imaju interes u određenome znanstvenom stajalištu, konsenzus može biti nametnut bez dovoljno dokaza. Na primjer, prehrambene smjernice koje su promicale unos žitarica i smanjivanje unosa masti bile su potaknute viškom zaliha žitarica u SAD-u, a ne samo znanstvenim dokazima. Također je problematično to što kreatori politika često žele jasne i nedvosmislene odgovore, a znanost rijetko nudi jednostavne odgovore. Zbog toga znanstveni konsenzus može pružiti lažan osjećaj sigurnosti, a složenost i neizvjesnost često se ignoriraju.

To najbolje opisuje priča našeg akademika Vladimira Paara, koji je na klimatskom forumu u Budimpešti prije ohoho godina, kako on kaže, ostao zatečen viđenim.

– Informacije koje su davali bile su jednostrane. Njihova je teza bila da je klima na Zemlji stalna i da je čovjek glavni uzročnik problema. Pokazali su graf kretanja temperature u posljednjih osam tisuća godina koji im je išao u korist. Kad sam pitao zašto ne pokažu i dvije tisuće godina prije toga, nastala je panika jer je tada temperatura pala za osam stupnjeva, a nije bilo ljudi. Odgovor ‘eksperata‘ bio je ovakav: – Kad bismo to pokazali političarima, samo bismo ih zbunili – ispričao je Paar.

Opća klimatska odluka

Danas je možda i najsnažniji konsenzus onaj klimatski, koji već sad utječe na živote ljudi; ako se pak nastavi u tom smjeru, utjecaj će biti još veći. I pritom nije pitanje mijenja li se klima. Oduvijek se mijenjala i tako će biti i dalje bez obzira na ljude, čiji je utjecaj na promjenu minimalan.

– Čovjek na ovome našem planetu samo je mali dio ciklusa ugljikova dioksida. Ako u obzir uzmemo ono što emitiraju oceani, vulkani, šumski požari, mi smo mrvica u cijeloj priči – rekao je Korado Korlević u svojoj emisiji ‘Explora‘.

Za ključna otkrića u klimatskoj znanosti nisu zaslužni klimatolozi. Dva su ključna: prvo je otkriće efekta staklenika, što je fizika devetnaestoga stoljeća. Otkrio ga je švedski fizičar Svante Arrhenius koji je ‘pješice‘ izračunao da bi, ako bi se CO₂ povećao za pedeset posto, temperatura porasla za oko tri Celzijeva stupnja. Danas su to potvrdila i superračunala. Drugo veliko otkriće jest ono Milutina Milankovića, građevinara poznatoga po tzv. Milankovićevim ciklusima. Tridesetih je godina prošloga stoljeća taj znanstvenik računao kako promjena Zemljine putanje, nagiba osi i precesija njezine osi utječu na klimu. Dobio je rezultate koji pokazuju da su posljedica toga dugotrajna ledena doba i velika zatopljenja.

Krivnja za promjene

Danas znanost ima precizne podatke o tome kako su se na Zemlji mijenjale temperatura i razine CO₂ posljednjih milijun godina; imamo ih zahvaljujući antarktičkom ledu. Ta krivulja pokazuje da nema dokaza da CO₂ ima ikakvu ulogu u zatopljenju jer ne raste eksponencijalnom krivuljom. Kad pogledamo Milankovićeve cikluse i ledena doba, vidimo i porast količine ugljikova dioksida u ledenim dobima, ali i velikim zatopljenjima, a tada nije bilo ljudi, zato ostaje nejasno zašto smo danas glavni krivci za ‘klimatske promjene‘. Prošlost se, izgleda, voli zaboraviti. Inače, da ne mislite da je Milanković bio neki šarlatan, treba reći da su njegovi ciklusi na popisu stotinu najvećih znanstvenih otkrića o planetu Zemlji u cijeloj povijesti, i to na popisu Instituta​ Smithsonian u Washingtonu. No danas se te podatke odbacuje, zanemaruje i ne spominje. Zašto, pitajte politiku i svjetske vođe.

Ova priča otišla je toliko daleko da sada o zaštiti klime govore i kompanije koje su ekološke hulje u svom poslovanju. Primjerice, naftne kompanije koje govore o svom ekološkom doprinosu, kao i mnoge koje su se zainteresirale za klimu tek kada su počeli stizati poticaji. A tu su i svjetske organizacije koje guraju tu priču u kojoj su krivi ljudi, zbog čega moraju snositi i neke posljedice. Tako se, evo, već naveliko govori o osobnom karbonskom otisku koji će nam možda mjeriti u bližoj budućnosti, što će biti represivna priča za sebe. Također, strah koji je posijan na neke itekako ​utječe pa sve češće vidimo i čujemo, primjerice, kako je za klimu najbolje da nemamo djecu. Da, i to se danas gura ljudima pod nos – jer mi smo krivi, ugljikov je otisak velik, djeca ga podebljavaju itd. I sve to na kraju dovede do onoga maloga koji na glavnome zagrebačkom trgu izjavi kako bi za njega najbolji bio child free world iliti ‘svijet bez djece‘. Možda je njegovoj majci trebalo to reći prije kojih dvadesetak godina.