Europa gubi na političkoj i ekonomskoj snazi već dugo, no zbivanja posljednje tri godine tu su činjenicu potpuno ogoljela. Stoga je itekako logično da razmišlja o privlačenju regije Zapadnoga Balkana pod svoje skute. S druge strane, riječ je o ekonomski prilično slaboj regiji, pa je pitanje ne bi regija više bila uteg nego ekonomski adut. Koji prilično naginje Rusiji.
Tko koga više treba, kakav je scenarij regionalnoga, ratnog i globalnog raspleta pitali smo Aleksandra Vlahovića, predsjednika Saveza ekonomista Srbije i organizatora regionalno najjačeg foruma, Kopaonik biznis foruma.
Forum je regionalni i suradnja regije opći je cilj. U vremenu u kojemu se istodobno odvija bitka za novu globalnu premoć i proces deglobalizacije, je li to nužno, besmisleno, dobro, loše ili...?
– Za male zemlje kakve su sve u našoj regiji regionalna bi suradnja trebala biti prioritet. Naša su tržišta mala, nedovoljno izazovna za ozbiljnija inozemna ulaganja, posebno za takozvane flag investitore, i tek otvaranjem granica, omogućavanjem slobodnog protoka roba, kapitala i ljudi cijela regija može biti zanimljivija. Točno je da je od covid vremena, pa čak i prije, na djelu deglobalizacija, izmještanje kapaciteta velikih europskih kompanija iz Kine.
očno je i da trgovinski rat između SAD i Kine i dalje traje i nema naznaka da će se to u bliskoj budućnosti značajnije promijeniti. Međutim, već na WEF-u u Davosu ove godine čuli su se stavovi o potrebi reglobalizacije, jer usporavanje svjetske trgovine može ozbiljno ugroziti globalni rast u idućim godinama.
A u toj reglobalizaciji treba barem regionalno ‘okrupnjeti‘. Kako uopće pozicionirati regiju u ovim novim previranjima, i geopolitički i ekonomski?
– Regija Zapadnog Balkana obuhvaća pet zemalja plus Kosovo. Dakle, ne računajući Ukrajinu i Moldaviju to je preostali prostor koji nije dio EU. Tu postoje različite inicijative poput Berlinske i inicijative Otvoreni Balkan, a zajedničko im je to što nastoje ujednačiti regulatorni okvir, osnažiti institucije, olakšati prometno povezivanje i eliminirati infrastrukturni jaz, pospješiti ekonomsku suradnju i ukloniti granice kao ključne prepreke koje sputavaju podizanje konkurentnosti gospodarstava koja izvoze u EU. Problem je što su te inicijative politički sukobljene.
Inicijativu Otvoreni Balkan pokrenula je Srbija, podržavaju je Sjeverna Makedonija i Albanija, dok Crna Gora, Kosovo i BiH odbijaju biti dio tog procesa. Posljednje tri zemlje podržavaju Berlinsku inicijativu koju je 2014. godine pokrenula Vlada Njemačke. U korijenu svih problema nažalost leži politika i, rekao bih, uskogrudni pogledi političkih garnitura na vlasti. Privrednici vape za slobodnim protokom robe, kapitala i ljudi.
Uz sve to nameće se i (skupa) tema održivosti. Koliko je to sada kada smo na rubu, ako ne svjetskog onda barem novog Hladnog rata, smisleno?
– Pa, možemo reći da smo na rubu nuklearne katastrofe s kojom nam se svako malo prijeti. Iz tog je kuta sve besmisleno. Osobno ne mislim da smo na pragu hladnoga rata, vjerujem da će se nakon ovog sukoba u Ukrajini redefinirati geopolitička mapa svijeta, ali uz nastavak ekonomske suradnje. Stoga je smisleno govoriti o održivoj ekonomiji i posebno o otpornosti pojedinačnih ekonomija u kriznim vremenima, jer na taj način možemo prepoznati slabosti i definirati mjere s ciljem podizanja mehanizama zaštite.
Ključno je pitanje kako će se Srbija, kao najveća regionalna ekonomija, svrstati u ovim preslagivanjima svjetskog poretka. Poruke i potezi predsjednika Vučića zasad vas svrstavaju uz Rusiju. Gdje je tu europska orijentacija kojoj Srbija ipak pripada i kojoj streme i privrednici i ekonomisti?
– Nadam se da smo naučili lekciju iz 1989 godine, kada smo na ovim našim prostorima prespavali pad Berlinskoga zida. Podsjetit ću i vas i vaše čitatelje da je Jugoslavija te godine dobila poziv da bude prva zemlja punopravna članica EU iz istočnoga bloka. Da je bilo više razuma, a manje nacionalističkih strasti, siguran sam da bismo sada bili među deset najrazvijenijih zemalja Europe. Apsurd je da ste se, primjerice, vi borili za nacionalne granice, monetarnu i fiskalnu suverenost, a sada kao veliki uspjeh slavite ulazak u eurozonu, brisanje granica prema Schengenu, djelomično prepuštanje monetarne neovisnosti Europskoj centralnoj banci, a u budućnosti će se to vjerojatno odnositi i na fiskalnu suverenost.
Ulazak u Schengen velik je uspjeh za Hrvatsku, no to ne može sakriti činjenicu da je Hrvatska u eurozoni na začelju razvoja te da demografska slika zemlje nije nimalo sjajna. Sve ovo što sam rekao još više vrijedi za Srbiju. Nadam se i vjerujem da će moja zemlja jasno staviti do znanja da je europski put jedini mogući put političkog i ekonomskog razvoja te da ovoga puta neće biti ponovljena greška iz prošlosti.
Nitko ne može predvidjeti tijek rata, no gdje će Srbija/regija i s kime biti nakon njega? To znači kako se nadate da će nakon rata, kada god on završi, Srbija biti uz EU? S kakvim ekonomskim pretenzijama i izgledima?
– Ako Srbija povuče pametne političke poteze koji se odnose i na sporazum o Kosovu i na odnos prema Rusiji siguran sam da nam slijede godine velikog uzleta i robusnog rasta. Ako smo u protekloj, ratnoj godini uspjeli privući 4,4 milijarde eura inozemnih ulaganja i uz doći na korak do investicijskog rejtinga, mogu ustvrditi da će nakon geopolitičke krize rezultati biti značajno bolji. Europski investitori sele kapital iz Kine u bliže i sigurnije destinacije, tu je šansa Srbije i taj se proces već sada događa. Što je potrebno? Pa jasno svrstavanje uz EU i nastavak reformi koje su agendom kretanja ka EU precizno definirane.
S druge strane, u ovom sukobu i rađanju novoga poretka EU gubi poziciju treće svjetske ‘sile‘. Kalkulira li možda politika i s time?
– Što znači biti treća svjetska sila, ako tu ‘silinu‘ i snagu ne osjete građani koji žive u toj zemlji ili regiji? Kina je danas druga, a prema parity purchasing price obračunu BDP-a, prva zemlja. Pa ipak nisam siguran da bi stanovnik Europe radije otišao živjeti u Kinu. Europa i Europska unija su, rekao bih, i dalje najbolje mjesto za život na cijeloj planeti. Povijesno bogatstvo, kulturno naslijeđe, činjenica da su se protestanti i katolici koji su stoljećima ratovali ujedinili da izgrade povijesno najuspješniji projekt čini EU jedinstvenom.
Naravno, EU zahtijeva vlastito restrukturiranje i drukčiju organizaciju, vjerojatno u smjeru konfederalne strukture i usuglašavanja fiskalne politike. Stoga sam siguran da, kada je u pitanju Zapadni Balkan, nema kalkuliranja u pogledu ishoda rata.
Kakva je budućnost globalne ekonomije, kako će preslagivanja utjecati na pozicioniranje regije pročitajte u novome digitalnom i tiskanom broju Lidera.