Otkad je u siječnju 2017. postalo jasno da za prezaduženi Agrokor više nema života bez izdašne financijske injekcije, počela je odiseja po svjetskim financijskim tržištima. Prvi kapetan na plovidbi koja je ušla u šestu godinu, jednako turbulentnoj i neizvjesnoj kakva je bila i na početku, bio je Ivica Todorić. Pokušao je ‘gazda‘, ali uzalud, u nekoliko mjeseci koji su prethodili lex Agrokor – u bilo kojoj banci i pod bilo kojim uvjetima – pozajmiti nekih 350 milijuna eura, koliko je mislio da će mu biti dovoljno da izbjegne bankrot.
Samo nekoliko mjeseci poslije sljedeći kapetan Ante Ramljak, prvi Vladin povjerenik za Agrokor, izračunao je da za opstanak megakompanije, prije svega za pokriće njezinih dugova, treba barem tri puta više novca pa je uz potporu Agrokorovih vjerovnika potpisao Ugovor o najstarijem kreditu u iznosu od 1,06 milijardi eura. Mnogo je dvojbi i trojbi u vezi s tim tzv. roll-up kreditom tada bilo izrečeno (gotovo sve su se poslije pokazale kao opravdane). Od prvoga trenutka znalo se da je taj financijski aranžman izrazito nepovoljan, ali nije bilo izbora. Intencija je bila osigurati likvidnost i spasiti najveću regionalnu kompaniju, sačuvati radna mjesta, vatrogasno primiriti dobavljače i ostale vjerovnike, pripremiti nagodbu vjerovnika u uvjetima koliko-toliko normalnog poslovanja, osigurati opstanak Plenkovićeve vlade i tomu slično. Kredit je potpisan na rok od samo 15 mjeseci, uz četiri posto godišnjih kamata. U njemu su sudjelovala 33 zajmodavca, među kojima je najveći bio investicijski fond Knighthead Capital Management.
Izgledalo je kao ostvarenje sna
Ramljak na poziciji Vladina povjerenika nije izdržao do roka u kojem je roll-up trebao biti isplaćen. Pet mjeseci ranije na njegovu je poziciju imenovan Fabris Peruško, koji je vrlo brzo uvidio da će rok za otplatu kredita stići mnogo prije no što će on sa svojom ekipom na svjetskom financijskom tržištu uspjeti pronaći novoga kreditora koji će biti spreman Agrokoru pozajmiti najmanje milijardu eura kojom će refinancirati obveze iz Ugovora o najstarijem kreditu. Odiseja kapetana Peruška počela je još u proljeće 2018. i ta je etapa, obilježena najgorim strahovima da nikada neće ni završiti, trajala sve do početka rujna 2019. U međuvremenu je, u skladu s odredbama koje su se odnosile na slučaj da kredit ne bude vraćen u dogovorenom roku, cijena kredita skokovito rasla. Kad je Fortenova grupa preuzela Agrokorovo poslovanje, kamatna stopa već je dosegnula 11,5 posto.
Kad je pak početkom rujna 2019. Fortenova nakon dugotrajnih pregovora o novom zaduženju izdala prvu tranšu (tranša A) privatno plasirane obveznice u iznosu od 1,157 milijardi eura kojom je refinancirala roll-up kredit, kamatna stopa na stari kredit već je iznosila 14 posto, a efektivno 18 posto. U tim je okolnostima kredit na rok od četiri godine, dogovoren s američkim fondom HPS Investment Partners i ruskom VTB bankom, uz kamate od 7,3 posto plus EURIBOR uz donju granicu od jedan posto (iako je EURIBOR u tom trenutku iznosio 0,46 posto), izgledao kao ostvarenje sna. To više što je ugovoreno da će se kamatna stopa sukcesivno snižavati kako Fortenova bude smanjivala omjer duga i dobiti od operativnog poslovanja (što je postignuto jer je potkraj rujna prošle godine taj omjer bio 3,6 puta, a u vrijeme osnivanja Fortenove iznosio je 7,2 puta), a također da će na kamate pozitivno utjecati prijevremena otplata dijela duga, što je također postignuto.
Iduće godine natrag u 2017.
Prodajom segmenta zamrznute hrane za 615 milijuna eura Fortenova je, naime, u rujnu 2021. mogla podmiriti cijelu tranšu C obveznica u iznosu od 385 milijuna eura (dogovorenu u međuvremenu izmjenama i dopunama Ugovora o upisu obveznica s HPS-om i VTB-om, što je upotrijebila za preuzimanje Mercatora) te 116 milijuna eura tranše A. Tako je kamatnu stopu na kredit uspjela spustiti ispod sedam posto, no EURIBOR je u međuvremenu porastao. Sad iznosi 3,05 posto, pa je kredit skuplji nego što je bio na početku.
A na početku je opet i Fortenova. Još se jednom ne može pronaći novi kreditor s milijardom eura kojom bi se podmirio dug pa se ispipava tržište ne bi li se kompanija mogla prodati. Teško! Mnogo je izglednije da će odiseja završiti tako što će kompanija u cijelosti pripasti zajmodavcima, koji su spremni prolongirati svoje potraživanje do kraja iduće godine. A što će oni s njom učiniti? Zna se: rasprodati je po dijelovima. Moglo se to učiniti još 2017., ali intencija je tada bila drukčija.