Gdje je u Europi najveći višak radne snage?

U drugom tromjesečju 2025. više od 26 milijuna Europljana bilo je bez posla, podzaposleno ili ne potpuno angažirano na tržištu rada, što Eurostat definira kao višak radne snage. Pojam uključuje nezaposlene, radnike s nepunim radnim vremenom koji žele više sati, osobe dostupne za rad, ali koje trenutno ne traže posao te one koje traže posao, ali nisu odmah dostupne.

Prema sezonski prilagođenim podacima Eurostata, u Q2 2025. u Europskoj uniji bilo je 198 milijuna zaposlenih osoba u dobi od 20 do 64 godine. Stopa zaposlenosti dosegnula je 76,2 posto, što je blagi porast u odnosu na prvo tromjesečje 2025. kada je iznosila 76,1 posto. Ukupni višak radne snage iznosio je 23,7 milijuna ili 10,9 posto proširene radne snage, što je ostalo stabilno u odnosu na prethodni kvartal. Nezaposlenih je bilo 12,2 milijuna, što odgovara stopi od 5,8 posto, dok je podzaposlenost među radnicima s nepunim radnim vremenom iznosila 2,3 posto. Osobe dostupne za rad, ali koje ne traže posao, činile su 2,2 posto, dok su oni koji traže posao, ali nisu dostupni, iznosili 0,8 posto.

Velike razlike među zemljama

U razini pojedinih zemalja, višak radne snage pokazuje znatne razlike. Najniže stope bilježe Poljska s 5,1 posto, Slovenija 5,3 posto, Malta 5,4 posto i Bugarska 5,5 posto. Nasuprot tome, Turska se izdvaja s 25,8 posto, dok su među vodećim zemljama po visini viška radne snage Finska s 19,5 posto, Švedska 18,8 posto i Španjolska 18,6 posto.

Visok višak radne snage bilježe i Bosna i Hercegovina s 17,1 posto, Francuska 15,4 posto te Italija 15 posto. Među četiri najveća gospodarstva EU, Njemačka ima najniži višak radne snage od 7,8 posto, dok Francuska, Italija i Španjolska bilježe stope iznad 15 posto.

U Hrvatskoj je višak radne snage u Q2 2025. porastao za 0,3 postotna boda u odnosu na prethodno tromjesečje, što je među najvećim kvartalnim povećanjima u Europskoj uniji. Stopa nezaposlenosti ostala je stabilna, a uključujući skrivene oblike nezaposlenosti, Hrvatska se nalazi u srednjem rangu EU po iskorištenosti radne snage.

Promjene u višku radne snage između Q1 i Q2 2025. zabilježene su u 11 zemalja EU. Najveći porast od 0,4 postotna boda zabilježila je Italija, dok su Danska, Francuska, Hrvatska i Litva imale porast od 0,3 postotna boda. Stabilno stanje zabilježeno je u Češkoj, Luksemburgu, Malti, Poljskoj i Slovačkoj, dok su najveći pad zabilježile Latvija (-1,0 pp), Estonija (-0,8 pp), Španjolska i Slovenija (-0,6 pp).

Promatrajući zaposlenost po spolu, stopa zaposlenosti žena u EU porasla je za 0,1 postotni bod, dok je zaposlenost muškaraca ostala stabilna. Najveći porast zaposlenosti žena zabilježila je Latvija (+2,0 pp), slijede Belgija (+1,4 pp) i Luksemburg (+0,9 pp), dok su najveća smanjenja bila u Mađarskoj (-0,7 pp) te u Irskoj, Malti i Rumunjskoj (-0,3 pp). Najveći porast zaposlenosti muškaraca zabilježili su Estonija (+1,0 pp), Cipar (+0,7 pp) i Malta (+0,6 pp), dok su smanjenja evidentirana u Sloveniji (-0,8 pp), Italiji i Luksemburgu (-0,4 pp).

Prema Dorothei Schmidt-Klau iz Međunarodne organizacije rada (ILO), razlike među zemljama u višku radne snage uvjetovane su višedesetljetno visokim stopama nezaposlenosti koje obeshrabruju ljude da traže posao, nedostatkom sustava podrške poput dostupnosti skrbi za djecu i ograničenim društvenim normama, manjkom kvalitetnih radnih mjesta te neusklađenosti vještina radnika i zahtjeva poslodavaca.

Izražena podzaposlenost

Podzaposlenost među radnicima s nepunim radnim vremenom posebno je izražena u Nizozemskoj (5,1%), Finskoj (4,8%) i Irskoj (4,7%), dok su Švicarska, Turska i Španjolska zabilježile stope iznad četiri posto. Osobe dostupne za rad, ali koje trenutno ne traže posao, posebno su zastupljene u Turskoj (12,3%), Italiji (6,6%) i Švedskoj (4,4%). Udio nezaposlenih u ukupnom višku radne snage najveći je u Nizozemskoj i Turskoj (po 33%) te u Irskoj i Švicarskoj (36%).

Ovi podaci jasno pokazuju da službene stope nezaposlenosti ne odražavaju u potpunosti stanje tržišta rada. Skrivena nezaposlenost i podzaposlenost i dalje predstavljaju značajan izazov u većini europskih zemalja, uključujući i Hrvatsku, te naglašavaju potrebu za sustavnim mjerama povećanja radne angažiranosti i bolje usklađenosti ponude radne snage s potrebama gospodarstva.