‘;
Ove godine namjerava posaditi milijun i pol biljaka te proizvesti 500 tona povrća, ali za većinu poljoprivrednih poticaja nema uvjete
Kada je sve zbog koronakrize zapinjalo, trnovit put tvrtke Gruntek baš je počeo. Unatoč zaprekama nakon četiri se godine ispostavilo da je uz velik napor moguć opstanak sustava unajmljenoga vrta na kojemu se bez pesticida uzgaja ekološko povrće. Isprva namijenjen prije svega potrebama Zagrepčana, posljednjih godina proširio se na Zagrebačku županiju, Varaždin, Rijeku i Zadar, kaže njegov osnivač Tino Prosenik, uglavnom zbog traženja pojedinaca, manje zbog komercijalnog širenja tržišta. Kad će se Gruntek (moj gruntek d.o.o.) širiti, najavljuje da će se usmjeriti na susjedne metropole kao što su Beč i Budimpešta jer je ondje životni standard građana viši i veća je potražnja za organskim proizvodima.
Gruntek je lani posadio više od milijun biljaka i proizveo 300 tona povrća za deset tisuća korisnika, a ove godine namjerava udvostručiti broj korisnika, posaditi milijun i pol biljaka te proizvesti 500 tona povrća. Njegovo zakupljeno zemljište od dvadeset hektara s potrebnom poljoprivrednom infrastrukturom pedesetak je kilometara od Zagreba, u Prokljuvanima pokraj Čazme. U Zagrebu je smješten ured s odjelima marketinga, prodaje i korisničke potpore, a logistika je u cijelosti premještena.
Uz pomoć ulagača
Broj korisnika na godinu raste u prosjeku za 150 posto, naglašava Prosenik. Dosegnuto je oko 1500 godišnjih pretplata koje odgovaraju godišnjem ugovorenom prihodu od oko 1,2 milijuna eura. Točnije, tvrtkini prihodi znatno su rasli svake godine, ali do 2024. uglavnom je bila u gubicima, ubilježivši 2023. najveći gubitak od 376.890 eura bruto. Međutim, lani su uz nadoknađeni gubitak prihodi bili 820.770 eura, što je povećanje od 110,79 posto u odnosu na 2023., te je ostvarena dobit od 247.959 eura.
– Volim se našaliti da na prihode najviše utječe prodaja. Teško je uvesti nov koncept na konzervativno tržište. U petoj godini mislim da napokon možemo postići neke brojeve zahvaljujući kojima sve sjeda na svoje mjesto. Dobit u ovom trenutku nije najbolji pokazatelj stanja za razliku od prihoda. Naglasivši prodaju i rast, malo smo se jače usredotočili na kratkoročne rezultate i odgodili neke investicije za sljedeću godinu, što je povećalo dobit. Bilo je vrijeme da pokažemo investitorima da su rezultati iza ugla, nije im bilo lako gledati četiri godine kako se mučimo u crvenome. Da bi se takvo profitabilno stanje održalo, bit će imperativ i dalje znatno rasti uz optimizaciju svih procesa i velike investicije, najviše u proizvodnju – objašnjava Prosenik.
Ulagači koje spominje jesu Goran Mihaljević, koji je Gruntek financirao s dvjesto tisuća eura, i Mate Rimac, koji je osigurao 250 tisuća eura; zauzvrat su obojica dobila udjele u tvrtki. Gruntek je, inače, pokrenut s početnih dvjestotinjak tisuća eura, od čega je osamdesetak tisuća bio kapital Prosenikove prve tvrtke Yachtmaster Group, koja razvija rješenja za međunarodno jedrenje, i 120 eura eura kredita Erste banke. Kredit je bio bullet-loan, u kojem se, kaže Prosenik, osnovica s kamatama vrati odjednom nakon godine dana, na isteku kredita.
Snađi se sâm
– Neki ga opravdano zovu i ‘kredit kamikaza‘. Još se dobro sjećam kako su me tada svi odgovarali od poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj jer nema kvalificiranoga kadra i ozbiljne proizvodnje na koju bih se mogao nakvačiti. Bilo mi je to nepojmljivo, smatrao sam da su svi u krivu, da ja jedini imam pravo – navodi Prosenik.
Kada se pokazalo da su stručnjaci koje je zaposlio nekvalificirani, da su troškovnici za poljoprivrednu proizvodnju daleko od stvarnosti, a projekcije prihoda od prodaje povrća čista fikcija, bilo je kasno za povratak, ali odlučio je stisnuti još jače. S obzirom na to da nije imao nikoga drugoga, Prosenik osobno vodi proizvodnju i nema jasne financijske konstrukcije, također zbog nedostatka ljudi. Tada se, veli, osjećao kao da je prvi čovjek u Hrvatskoj koji je odlučio uzgajati ekološko povrće u ozbiljnijim razmjerima.
– I danas se osjećam jednako. Gotovo milijun eura poslije još sam sâm i, iako nekvalificiran, vodim proizvodnju, tražim struku i borim se protiv institucija koje su sve osim potpora. Država mi nije pomogla nikada u dvadeset godina poduzetništva, pa nije ni sada. Ipak, svake godine udvostručimo prodaju pa možemo pretpostaviti da ćemo uskoro izroniti iz startupstva. Ušavši u poljoprivredu, imao sam iluziju da će se ta država pojaviti kao svojevrsna mentorica i potpora, ipak je proizvodnja hrane najvažnija. Ali nije. Poticaji su osmišljeni da bi lijenčine prijavljivali ekološke pašnjake i ubirali neku siću. Možda je najveća uloga tih poticaja da se nacrta politička slika kako država potiče proizvodnju. Zapravo, državne mjere najveća su prijetnja. Koristiti se uvoznom radnom snagom sve je teže, a poljoprivreda bez nje ne može preživjeti. Čak i oni proizvođači koji postoje isključivo zbog poticaja ne mogu bez stranih radnika. Otežavanje ekološke proizvodnje, masovni uvoz niskokvalitetne jeftine robe, kaotično i nepredvidivo tržište na kojemu sve više proizvođača mora neštetno uklanjati svoje proizvode jer ih ne može prodati, sve to smanjuje broj proizvođača – upozorava Prosenik.
Nastavlja da se po jeftinoj cijeni rabljenih plastenika u oglasnicima može vidjeti koliko je proizvođača nestalo. Izazovi su također tuča, poplava i suša, međutim, prema njegovu mišljenju, sistemska erozija stručnoga kadra neće se tako lako zaustaviti.
Cijelu poduzetničku priču o Grunteku možete pročitati u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.