U nedjelju iza podneva, dok je Dinamo na sjednici Skupštine birao novog predsjednika, u Zmijavcima je počela posljednja utakmica 21. kola druge nogometne lige (službeno SuperSport Prva NL, a prva liga je SuperSport Hrvatska nogometna liga). Ta dva događaja zrcale cijeli dijapazon odnosa u hrvatskom nogometu, pa i u sportu. U Maksimiru je trajala operacija dizanja najjačega domaćeg sportskoga kluba iz dugogodišnje upravljačke i kadrovske kaljuže, a u Zmijavcima su se igrači doslovce valjali u (ne)nogometnom blatu.
Nogomet je osvajanjem reprezentativnih medalja na dva posljednja svjetska prvenstva i ulaskom u finale Kupa nacija ušao među najtrofejnije sportove. No, već na klupskoj razini situacija je znatno drugačija. Osim Dinama, koji je jedan od najboljih klubova nove Europe i konkurentan među pedesetak najjačih europskih momčadi, ostali klubovi redovito ispadaju u prvim kolima europskih natjecanja.
Mješovita nogometna liga
I financijski je Dinamo – prema podacima iz 2022. – više nego dvostruko jači od Hajduka, skoro triput od Osijeka, 6,5 puta od Rijeke, a prošle je godine imao 40 puta veći proračun od Rudeša. Nogomet je najbolji primjer dualnosti hrvatskog sporta. Samo je 12 klubova iskoristilo mogućnost da se registrira kao sportsko (ili športsko) dioničko društvo, devet nogometnih, dva košarkaška (Split i Zadar) i jedini ženski klub – rukometašice Podravke. Za većinu je to nakon 2006. bio bijeg iz propasti i put ka preživljavanju u vlasničkom okrilju gradova, ali u međuvremenu se ta priča promijenila.
Danas je i cijeli najviši rang domaćeg nogometa – unatoč proklamiranom profesionalizmu – zapravo mješovito natjecanje u kojem sudjeluju sportska dionička društva (Hajduk, Rijeka, Osijek i Istra 1961) i udruge građana (Dinamo, Gorica, Lokomotiva, Slaven Belupo, Varaždin i Rudeš). Dakle, četiri tvrtke kojima je cilj ostvariti profit i šest udruga koje su već po definiciji neprofitne. Tako je jasno da je većinski vlasnik Hajduka Grad Split, Rijeku kontrolira Damir Mišković, Osijek posluje u sklopu poslovnog carstva mađarskog poduzetnika Lőrinca Mészárosa, a Istra 1961 ekspozitura je španjolskog prvoligaša Alavesa. Kod ostalih je klubova situacija znatno kompliciranija.
Zato je nedjeljna inauguracija tek prvi korak prema modernijem, transparentnijem i efikasnijem ustroju kluba. Naime, koliko god je Velimir Zajec personifikacija predsjednika po željama navijača, do te pozicije nije mogao doći bez zakulisnih igara – pridobivanjem glasača koje je u nakaradnu Skupštinu nominirao njegov protukandidat. Koliko god je Dinamo i dosad poslovao uspješno, ta udruga sav višak prihoda nad rashodima ne može isplatiti u vidu dobiti, nego ga mora nekako potrošiti, a to je oko pet milijuna eura iz prošle godine i još gotovo deset milijuna iz prethodnih godina. Dosad je to završavalo u uskom krugu Mamićevih i Barišićevih poslušnika.
Poslovni i marketinški potencijal
Na sličan je način konzumiran i marketinški potencijal. Teško da logotip tiskare – koja je B2B orijentirana – na prsima dinamovaca svom vlasniku donosi veliki novac od navijača, ali možda se u maksimirskim salonima dogovaraju poslovi u istom navijačko-upravljačkom krugu. Dinamov je marketinški potencijal znatno veći od toga da glavni sponzor bude tvrtka koja ne ostvaruje ni pola Dinamovih prihoda i nema je ni među 700. najvećih hrvatskih tvrtki. Dinamo zaslužuje jaču marketinšku suradnju s ponajvećim domaćim i regionalnim kompanijama, koja nadilazi pojedinačnu sklonost imućnih navijača, ali onda i ozbiljni sponzori moraju imati veći interes; pa možda u budućnosti i suvlasnički, zašto ne!
Da ne bi bilo zabune – Zajec neće Dinamu ovog proljeća donijeti naslov prvaka u srazu s Rijekom i Hajdukom, kao što nije kriv za ispadanje iz Konferencijske lige. Za to su zaduženi trener i igrači. Posao Uprave je pak stvaranje uvjeta za postizanje maksimalnih sportskih rezultata, a pogotovo u kontekstu pripreme sljedeće sezone (ponajprije imenovanjem sposobnoga sportskog direktora) i sljedećih sezona (jačanjem omladinske škole, koja je jedno vrijeme bila među najjačima u Europi). Uz to ide i dio koji se naslanja na biznis – od već spomenutoga pravog marketinškog miksa i monetizacije brenda do sudjelovanja u gradnji stadiona. Pa, premda će Dinamo u toj priči formalno biti u drugom planu, spretan ulazak u zajedničku priču s Gradom kao vlasnikom i budućim investitorom mogao bi donijeti zanimljivu nadogradnju poslovnih rezultata.
Bizarna scena obišla svijet
No vratimo se nakratko blatu s druge strane sportske medalje. Vrhunskog je sporta u Hrvatskoj sve manje, pa je na Olimpijskim igrama sve manje naših predstavnika, što se skriva iza usamljenih bljeskova vaterpolista ili pokojega pojedinačnog sportaša, nerijetko na pogon obiteljskih ambicija. Većina ostalih tone u blatu, poput onog iz Zmijavaca, koje su nogometaši morali razgrtati da namjeste loptu za izvođenje jedanaesterca. Nije čudo što je ta bizarna scena obišla svijet.