‘;
Kotač starog mlina u zaseoku Trnovici jedva čeka da ga opet pokrene voda iz Rječine, riječke rijeke koja izvire dva kilometra sjevernije. Taj posjed u koji se zaljubio na prvi pogled kupio je Ivan Vergilas: – Ovo je idealna stvar za doć ovamo i odmorit dušu – govori nam dok stojimo iznad obližnjeg slapa koji kao da svojim terapeutskim žuborenjem to i potvrđuje.
Zaista, za 15-ak minuta vožnje od sjedišta njegove tvrtke FRIGO-VE u Viškovu Vergilas se, objašnjavajući planove s mlinom, pretvorio iz racionalnoga, ambicioznog poduzetnika u zaljubljenika u prirodu, tradiciju i – džin. Uz uređenje mlina, koji je sada ‘konzerviran‘ u paučini, u planu je i gradnja male pokazne hidroelektrane, za koju je prijašnji vlasnik već prikupio velik dio dokumentacije. Tu će biti i kušaonica džina proizvedenog prema Vergilasovoj recepturi, uz pršut i masline. No zasad je taj projekt – u nedirnutoj prirodi 15-ak minuta od Rijeke, 20-ak minuta od Opatije, sat i pol od Zagreba – na čekanju, jedino se kompletira dokumentacija, a u tom razdoblju treba dovršiti neke prozaičnije stvari.
Profiter promjene klime i komfora
Upravo se preuređuje 350 kvadrata u poslovnoj zoni Marinići, gdje je od 2019. smještena tvrtka koja se bavi distribucijom i servisiranjem klimatizacijske opreme i sustava. Na katu se uređuje novi radni prostor s deset ureda kako bi se prizemlje oslobodilo za izložbeno-prodajni salon, trening-centar i dvije Vergilasove kolekcije: ormar s 300-tinjak boca džina iz cijelog svijeta i 38 maketa autentičnih brodova koji su plovili Jadranom.
Vergilas je generalni uvoznik za Hitachi, distribuira i Daikinove i Clivetove uređaje, kao i još više od trideset brendova povezanih s grijanjem, opremom i hlađenjem. Biznis je počeo prije dvadeset godina otvirenjem obrta za ugradnju i servis klimatizacisjkih uređaja u Malinskoj. Krčki most prešao je iz praktičkih razloga – nakon završetka Elektroindustrijske i obrtničke škole u Rijeci htio se što prije osamostaliti, a Krk je sve do 2019. bio područje od posebne državne skrbi, zbog čega se otvaranje obrta ondje nije uvjetovalo majstorskim ispitom, za koji Vergilas tada nije imao dovoljno staža.
Klimatizacija je tada bila ‘u najboljim godinama‘ jer su na tržište već počeli dolaziti kineski uređaji, koji su drastično srezali cijene.
– Nekad je klima-uređaj stajao 2000 njemačkih maraka, a vi ste radili za manje od 300 maraka – prisjeća se Vergilas, a danas se od prosječne plaće, koja iznosi 1323 eura, mogu kupiti dva jeftinija uređaja ili jedan solidan. Osim toga, mijenja se klima, ljeta su sve vrelija.
Sugovornika pitamo je li kolateralni profiter klimatskih promjena.
– Samo djelomično. Promjena klime sigurno je negdje povisila temperature, ali u nekim dijelovima donijela je više padalina. Mi smo do početka lipnja, cijeli svibanj, radili u blatu, a ovdje još do druge polovine lipnja nismo uključili klimatizaciju – odgovara Vergilas, ali skreće pozornost na drugi element: – Nekad je bilo nezamislivo da svaka kuća ima hladnjak i zamrzivač, a onda je to postalo normalno. Nekoć smo imali jedan televizor u kući, danas su gotovo u svakoj sobi. Tako je bilo i s klimama: jedna za sto kvadrata, i to je dovoljno što se tiče kapaciteta, ali ne smiješ zatvarati vrata, pa nemaš komfor i diskreciju. To je kao da u stan staviš radijator od četiri metra. Danas se i manji radijatori i klima-uređaji manje snage stavljaju u svaku sobu. To je, dakle, pitanje komfora, ali i mogućnosti, jer su uređaji postali pristupačniji.
Što je glavni pokretač biznisa s klimatizacijom na ovom području, je li bolje prodavati po jedan najskuplji uređaj ili više najjeftinijih te što sve krije Vergilasov ambiciozni petogodišnji plan pročitajte u novom broju tiskanog i digitalnog izdanja Lidera.