Nafta i plin u ovim su krajevima oduvijek bili važna ekonomska, politička, špekulativna, a sad je jasno – i kriminalna – kategorija. Osim u zbilji, o tome govori i jedini hrvatski roman na temu potrage za naftom 'Krv majke zemlje'. Iako je prvi roman Antuna Bonifačića iz 1935. godine fikcionalan, zasniva se na činjenicama o počecima naftnog biznisa u Međimurju. Autor ne skriva da je bio inspiriran romanom 'Nafta!' Uptona Sinclaira, kasnijim predloškom za film 'Bit će krvi' s Danielom Day-Lewisom u glavnoj ulozi Daniela Plainviewa, pohlepnog naftaša u potrazi za bogatstvom tijekom procvata naftne industrije u Južnoj Kaliforniji potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, za koju je dobio Oscara.
Bonifačićev Plainview nije toliko pohlepan. Zove se Tomo Juratović. Otrgnuo se iz klasične seljačke obitelji i nakon povratka iz rata uložio je 2000 kruna u koncesije za naftna polja u svom selu u Međimurju. Obogatio se kao trgovac, kasnije se prebacio na rentijerstvo i sasvim dobro živio od najma za stanove u trokatnici u Zagrebu. Koncesije su godinama čekale, kao što su na čekanju bile i koncesije velikih svjetskih kompanija. Sugerira se da su naftaši te koncesije uzeli samo da spriječe konkurenciju, da se nekim eventualnim velikim nalazištem u panonskom bazenu ne sruši cijena nafte na svjetskom tržištu. Čak su Juratoviću nudili i popriličan novac za njegova polja, ali on je to uporno odbijao.
Na kraju je prodao zgradu i sav novac uložio u istraživanje nafte u Međimurju. I, otkriven je – kad je Juratović već bio na samrtnoj postelji – 'prilično obilan izvor', makar su 'stručnjaci' u medijima odmah procijenili da bi mogao 'doskora presahnuti jer je sloj nafte kod nas vrlo tanak i siromašan'. Unatoč tomu dobio je za nalazište čak 70 milijuna dinara, što je bilo oko 35 tisuća puta više od osnovnog ulaganja. Tako je zbrinuo obitelj. A engleska kompanija i prije Juratovićeve smrti zatvorila je nalazište, jer je navodno – presušilo.
Svjedočanstvo o počecima biznisa
'Krv majke zemlje' vrlo je zanimljivo svjedočanstvo o počecima modernog biznisa u Hrvatskoj te o poslovnim ljudima tog doba, s detaljnim objašnjenjem metoda brze zarade – nerijetko na rubu zakona – ali i rasipničkog trošenja novca. Tu su i multinacionalke, kojima je već tada tržište, pa makar i malo, lokalno, bilo važnije od ulaganja u proizvodnju ili, nedajbože, u R&D (pa makar i samo u istraživanje – nafte) u nekoj tamo europskoj provinciji.
Možda Bonifačićev roman nije na razini Sinclairova, ali kao da je autor predvidio zbivanja u Hrvatskoj koja će se odigravati desetljećima kasnije. Josip Žgaljić u predgovoru drugom izdanju (Glosa, 2004., uz pokroviteljstvo Ine) tvrdi da Bonifačiću roman služi da prikaže način kako 'strani koncesionari, tražeći naftu koja sve njih magnetski privlači, beskrupulozno iskorištavaju domaću zemlju'. Žgaljić piše kako se pokazalo da je najveći dio inozemnih poduzetnika tek šaka mešetara kojima je najmanje na umu traženje i pridobivanje nafte: 'Oni se misle obogatiti preprodajom terena i uvozom naftnih derivata na hrvatsko tržište iz bogatih europskih zemalja.'
Inače, Bonifačić je u romanu pokazao iznimnu informiranost. Jako je dobro proučio začetke naftnog biznisa. Nabraja čak 13 kompanija koje su uzele koncesije za traženje nafte, od kojih su samo dvije imale eksploatacijske uređaje. Citirajući jedan novinski tekst, autor piše da su četiri strana društva dobila koncesiju, i to Royal Dutch Shell, Anglo Persian, Standard Oil i Sinclair:
'Jedno od ovih društava udarilo je na području od 150 km samo jednu sondu i našlo naftu vrlo dobre kvalitete, ali poslije toga se izjavilo da kod nas petroleja nema. Bušeno je u svemu 4 – 5 bunara, koji su kasnije zatrpani. Ali, usprkos izjava da petroleja nema, strana su društva ipak zadržala svoje pravo na koncesije, pa su zatražila i nove koncesije, iako se dalje nije ništa radilo. Ovakav postupak upućuje na to da velika petrolejska društva ne će da se za sada stvore novi izvor, jer bi se time povećala produkcija i oborila cijena petroleja na svjetskom tržištu. Pridržavanjem koncesija i izjavama da petroleja nema htjeli su odvratiti od istraživanja daljnje interesente.'
'Krv majke zemlje' danas
To se ostvaruje na malo drugačiji način u Hrvatskoj posljednjih 13 godina. Statistički su podaci neumoljivi. Vađenje sirove nafte od 2008. do 2021. smanjeno je 35 posto, prerada u rafinerijama manja je 39 posto (sa zatvorenom sisačkom rafinerijom), proizvodnja prirodnog plina pala je čak 71 posto. Riječ je o razdoblju u kojem je Mol preuzeo sva upravljačka prava u Ini temeljem međuvlasničkog ugovora iz siječnja 2009. godine. Zbog primanja mita za tu odluku Sanader danas sjedi u zatvoru. Mađarsko upravljanje Inom donijelo je Hrvatskoj, samo prošle godine, proizvodni deficit od 305 tisuća tona sirove nafte (u odnosu na 2008.), 2,8 milijuna tona rafinerijskih proizvoda i 1,9 milijardi prostornih metara prirodnog plina.
Sad je aktualna plinska afera, u kojoj je navodno zamračeno više od 800 milijuna kuna. No, Hrvatska je samo prošle godine zbog manje proizvodnje plina na razlici u odnosu na 2008. godinu izgubila gotovo šest milijardi kuna. Kad se tome doda smanjeno vađenje nafte i bijeg rafinerijskog biznisa te sve zbroji od 2009. do danas, ispada da je 'pljačka stoljeća' zapravo kikiriki u odnosu na pravu štetu koju Hrvatska trpi u naftnom i plinskom biznisu.