Nakon što su se kapaciteti za proizvodnju nuklearne energije u zapadnoj Europi godinama smanjivali, posebno poslije katastrofe u japanskoj nuklearnoj elektrani u Fukušimi 2011., pa je tako, primjerice, Njemačka ugasila većinu svojih nuklearnih elektrana, trenutačna kriza s povećanjem cijena energenata, ponajviše električne struje, ponovno je nuklearnu energiju dovela u fokus političara i javnosti.
U nastojanju da smanje ovisnost o uvozu energenata, a i u skladu sa svojim održivim politikama, države EU-a poput Švedske i Francuske povećavaju svoje kapacitete proizvodnje nuklearne energije i grade nove nuklearne elektrane zato što one ne emitiraju stakleničke plinove. O tome kako funkcioniraju nuklearne elektrane, koliko su one danas sigurne, ali i o prednostima nuklearne energije u odnosu na ostale izvore energije razgovarali smo s Larom Topol, inženjerkom smjene i vodećom instruktoricom za trening licenciranoga smjenskog osoblja u Nuklearnoj elektrani Krško, čije kapacitete ravnopravno dijele Hrvatska i Slovenija.
NE Krško jedini je nuklearni izvor energije dostupan u Hrvatskoj iako je smješten u Sloveniji, 50-ak kilometara od Zagreba, s lijeve strane obale rijeke Save, kamo Topol svaki dan putuje na posao. Prošle godine Topol je u Sloveniji bila nominirana za inženjerku godine u sklopu istoimenog projekta za populariziranje inženjerskih struka među djevojkama te je završila kao jedna od deset finalistica i jedina iz Hrvatske. Ove godine projekt se širi i u Hrvatsku pa se Topol nada da će ovaj put kao ambasadorica projekta nastaviti inspirirati mlađe generacije da se obrazuju u smjeru inženjerstva, pa i nuklearne energetike.
Što sve vaša pozicija obuhvaća i koliko je takav posao zahtjevan?
– Inženjer smjene ili shift technical advisor dodatna je uloga koju obnašam uza svoje svakodnevne uloge vodeće instruktorice za trening licenciranoga smjenskog osoblja. To je kulminacija mojega osmogodišnjeg rada u Nuklearnoj elektrani Krško, gdje sam se na početku karijere dvije godine školovala kako bih dobila prvu licenciju za operatera reaktora, koju izdaje državna komisija. Nakon toga sam iskustva o pogonu i dodatna znanja stekla radeći pet godina kao dio ekipe smjenskog osoblja u kontrolnoj sobi nuklearne elektrane, naposljetku i kao glavna operaterka reaktora. Tako mi se i pružila prilika za nove uloge vodeće instruktorice i inženjerke smjene.
Nas je dvadesetak, većinom inženjera strojarstva i elektrotehnike, čiji je fokus siguran rad elektrane u skladu sa svim tehničkim propisima, besprijekornost pripravnosti sigurnosne opreme i potpora smjenskoj ekipi našim znanjem i iskustvom. Pritom uvijek zadržavamo neovisan pogled i zdravu dozu kritičnosti. Tu potporu pružamo tijekom dvadesetčetverosatnog dežurstva jedanput-dvaput na mjesec. Naravno, ta uloga zahtijeva aktivnu licenciju glavnoga operatera ili inženjera smjene, koja se jedanput u pet godina obnavlja pred državnom komisijom kao pismeni, usmeni i praktični dio na simulatoru NE-a Krško. Zbog toga smo obvezni četiri tjedna na godinu sudjelovati i na treningu sa smjenskim osobljem. Trening obuhvaća teorijski dio u obliku predavanja i praktični dio u obliku sudjelovanja na scenarijima na simulatoru.
Otkuda želja za radom u nuklearnoj elektrani? Kako je tekao vaš karijerni put – od školovanja do današnje pozicije?
– Tijekom studija na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, smjer energetika, uvijek sam nastojala biti najbolja moguća studentica. Potvrda tog uspjeha bio je primitak Dekanove nagrade, a izvrsne ocjene omogućile su mi da, između ostalog, dobijem stipendiju Nuklearne elektrane Krško. Prije završetka fakulteta neko sam vrijeme provela na praksi u SAD-u i završila diplomski studij na Norveškom sveučilištu za znanost i tehnologiju, NTNU-u, u Trondheimu, ali želja za povratkom kući i gradnjom karijere na domaćem terenu dovela me pred vrata Nuklearne elektrane Krško. Prepoznala sam da je to poduzeće koje cijeni znanje, preciznost i ima ozbiljan pristup radu, bez kompromisa i prečaca.
Kako sam već napomenula, najveći dio znanja i iskustva nakon toga stekla sam radom u kontrolnoj sobi, srcu elektrane, gdje svaki inženjer ima priliku uživo izbrusiti teorijska znanja. Moj trenutačni posao promjena je toga fokusa sa strojeva na ljude. Ta nova uloga omogućava mi da izbrusim svoje meke vještine, sposobnosti vođenja i umijeće pregovaranja.
Od prošle godine Europa se suočava s rastom cijena energenata i pokušava smanjiti ovisnost o uvozu energenata iz Rusije, a neke države zbog toga su se okrenule proizvodnji nuklearne energije. Kako komentirate tu situaciju?
– Morate razumjeti da su golema hrabrost i nepokolebljiva vjera u kvalitetu nuklearnog izvora električne energije bile potrebne da jedna mlada inženjerka elektrotehnike 2014. godine odluči karijeru graditi u nuklearnom sektoru. Naime, tada su energetska politika i šira javnost u zemljama zapadne Europe negativno gledale na cijelu našu industriju. Ali, da se poslužim žargonom, diamonds are forever i, premda su tada u modi bili ‘biseri‘, prava kvaliteta ne može se sakriti nikakvom negativnom kampanjom.
Što mislite, može li nuklearna energija pomoći u toj situaciji?
– Nakon početnog oduševljenja tzv. novim obnovljivim izvorima energije kao što su Sunce i vjetar, polako svi shvaćamo da konkretne kapacitete koje danas većinom pokrivaju elektrane na fosilna goriva učinkovito i trenutačno mogu zamijeniti isključivo nuklearne elektrane, koje nisu ovisne o vanjskim vremenskim utjecajima. Pritom moram naglasiti da nuklearne elektrane u radu ne emitiraju stakleničke plinove. U ovom trenutku najbolje je ostvariti energetski miks koji uključuje obnovljive izvore i nuklearnu energiju.
Cijeli intervju pročitajte u novom broju tiskanog i digitalnog izdanja Lidera.