Ne pojavljuje se često u javnosti, samozatajan je, utjelovljuje uglađenog biznismena koji se, prije svega, drži vlastitih principa. Bez obzira kakve ga poslovne okolnosti okružuju. Ti principi Miju Pašalića i njegovu tvrtku Apfel, koja se bavi distribucijom u ugostiteljstvu i turizmu, doveli su do pozicije jednog od vodećih poslovnih ljudi i poslovnih sustava u Makarskoj i među najuspješnije distributere u Hrvatskoj.
Pašalićevo ime u medijima se spominjalo uglavnom u kontekstu njegove sklonosti altruizmu i nesvakidašnjih poteza za tipičnog poslovnog čovjeka u Hrvatskoj. Nauštrb vlastite zarade ušao je u projekte poput gradnje stanova za svoje zaposlenike ili najnovijeg, investiciju gradnje ogromnog sportsko-kulturnog centra u Makarskoj, koja mu se financijski nikada neće vratiti.
Pašalić je svoje prve poslovne korake stvorio u garaži od nule koji se s godinama prometnuo u stabilan obiteljski biznis koji zapošljava 120 radnika (ljeti i do 200), sa prihodima od 200 do 240 milijuna kuna neto prometa i kontinuiranom dobiti. Svoju je karijeru započeo u turizmu, u Hotelima Tučepi, gdje je od sezonca i pripravnika došao tijekom 13 godina do voditelja nabave, da bi 1995. godine shvatio da želi i može više te otišao u privatnike. Kupio je tvrtku Apfel od prijatelja, povezao se sa poznanicima u Pepsi Coli, Francku i Zagrebačkoj pivovari i krenuo u distribuciju, biznis u kojem danas sudjeluje cijela njegova obitelj.
Lani su se ugostitelji i hotelijeri brinuli hoće li im doći gosti, a ove se boje hoće li za goste biti dovoljno hrane i pića. Postoji li opravdanje za njihovu zabrinutost?
– Na Makarskoj rivijeri turistička sezona još nije počela pa se to ne osjeća u velikoj mjeri. Međutim, nekoliko trgovaca stvorilo je umjetnu nestašicu kupujući veće količine robe nego inače, gomilajući zalihe i tako je došlo do poremećaja i prije početka sezone. No sada se situacija polako stabilizira i hotelijeri nemaju razloga za zabrinutost. Svima u nabavnom lancu je u interesu da se tržište smiri i stabilizira i siguran sam da problema sa opskrbom ove sezone neće biti.
Što se promijenilo u partnerskim odnosima u Horeca kanalu? Kakav je trenutno odnos snaga?
– Promijenilo se to da se više ne javljamo na natječaje onih hotela koji inzistiraju na garanciji cijene na više mjeseci. Cijene proizvođača se mijenjaju na svakodnevnoj bazi pa tako i naše. S druge strane hotelijeri još nisu ni sigurni koju količinu bi uopće naručili. Tako da se sada stalno rade korekcije i usuglašavanja.
Na koji način vi branite svoju poziciju u trokutu proizvođač-distributer-hotel?
– Distribuciju ne radimo pod svaku cijenu. Veliki dobavljači i proizvođači su shvatili da većih investicija u turizmu zadnjih nekoliko godina nema i da zbog pandemije više ne vrijedi ultimatum da moraš rasti kako bi na kraju godine zaradio neki bonus. Godinama su bili isključivi, sada su postali realniji. I s kupcima i dobavljačima imamo dogovor – mi ne želimo biti njihovo skladište u iznimnim situacijama već partneri. Ne pristajemo na to da hoteli od neke pivovare kupuju pivo direktno pet dana u tjednu, a onda nas angažiraju vikendom. Inzistiramo na tome da smo isključivi distributeri pića za sve kupce u Horeca kanalu na Makarskoj rivijeri. U pravilu nam to i uspijeva.
Nema puno primjera u Hrvatskoj gdje distributeri šire djelatnost mimo core biznisa. Gdje je trenutno vaš fokus?
– U core biznisu sam od početka imao dva fokusa i ona su ostala ista do danas. Prvi je bio taj da u ponudi imam apsolutno sve kategorije proizvoda za Horeca kanal, a drugi da se u segmentu hrane i pića ne širim dalje od Makarske rivijere već da tamo budem glavni. Danas smo jedina tvrtka u Hrvatskoj koja u svojoj ponudi ima sve za hotele, restorane i kafiće i ono što nas je spašavalo svim izazovnim vremenima je to da se nismo širili izvan Makarske.
Kao poduzetnik ste vrlo atipični za hrvatsku poslovnu zajednicu. Najprije ste svojim radnicima sagradili stanove, sada gradite sportsko-kulturni objekt u Makarskoj, u vrijednosti 80 milijuna kuna, a sagradili ste i prvu betonsku kuću u Petrinji nakon potresa. Zbog čega sve to radite?
– To mi je gušt. Vjerujem da se dobro dobrim vraća i u obitelji tako funkcioniramo, a vodilja te filozofije je moja supruga. Vjerujem u davanje drugome i neću se od toga nikada umoriti.
Platili ste gradnju kvadrata stana duplo više nego što će ih platiti vaši radnici. Koliko ćete na tom projektu izgubiti?
– Napravili smo 16 stanova, svi su isti, veličine 60 četvornih metara. Kvadrat zaposlenici plaćaju od 300 do maksimalnih 950 eura, ovisno o veličini problema unutar obitelji. Neki radnici su bili već prezaduženi pa smo im najprije pomogli u rješavanju problema s bankama da uopće mogu dići kredit, a onda i podigli plaće da ga mogu vraćati. Dali smo im i mogućnost povoljnijeg opremanja na desetak rata u suradnji s domaćim tvrtkama koje smo zamolili za odgode. Nisam želio da ih se u ugovorima uvjetuje da moraju ostati raditi u Apfelu no mislim da smo svi skupa sad toliko povezani da ni ne bi otišli. Jedino ne smiju trgovati s tim stanovima, moraju ih prvo tvrtki ponuditi na prodaju. Na ovom smo projektu financijski u minusu od tri do četiri milijuna kuna, ali nismo ništa izgubili. To je najjača priča koju sam ikada napravio.
Cijeli razgovor pročitajte u novom tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.